NASUŠNO SUNCE / PIŠE MARINO TUMPIĆ
Cjelokupni zemaljski ekosustav prilagođen je našoj zvijezdi, Suncu. Sve ono što nije prilagođeno životu na 150 milijuna kilometara od omanje zvijezde nikada nije ni nastalo ili je tijekom eona nestalo sa lica planeta. Istina, život se ne nalazi samo na površini planeta, ima ga visoko u atmosferi, na vodi i pod vodom, ispod zemlje. 

Sunce je na našem nebu dominantni, (pre)sjajni objekt. No kako ono izgleda gledamo li ga s površine drugih planeta našeg planetarnog sustava. Nitko od danas živućih ljudi na Zemlji nije imao priliku vidjeti Sunce s površine Merkura, Venere ili Marsa. Uz malu pomoć matematike i zdravog razuma jasno nam je jedan te isti objekt izgleda veće ili manje u ovisnosti od udaljenosti s koje ga gledamo. 
Sunce s Merkura biti će enormno veće nego gledano s Zemlje. Na Veneri (zanemarimo da se kroz njezinu atmosferu Sunce ne vidi) bi ono bilo osjetno veće nego s Zemlje ili Mjeseca. Gledano s Marsa ono je osjetno manje. 

Neki od danas živućih pripadnika naše vrste prema svemu sudeći svojim će očima tome svjedočiti iz prve ruke. Kako idemo dalje u svemir Sunce postaje sve manje i manje ali još je uvijek na nebu Jupitera, Saturna, Urana pa i Neptuna vidljivo kao sve manji i manji ali ipak jasno raspoznatljiv disk. No na Plutonu, posebice kada se planet nalazi najdalje od matične zvijezde, Sunce je „samo jedna svijetla točkica“, bez vidljiva diska. 

I dalje je daleko najsjajnija i dominantna zvijezda na nebu, ali „samo“ zvijezda! Ljudsko oko bi sa Plutona Sunce vidjelo na isti način kako s Zemlje vidimo zvijezde, s razlikom što bi direktno gledanje u nj vrlo vjerojatno bilo krajnje teško izvedivo zbog njezina sjaja. U ovom slučaju pod svjetlošću takve zvijezde bez problema čitali bi djela Oblomova, Ljermontova, Turgenjeva čak i usred hladne, duge, zimske noći na Plutonu. Uostalom, pogledajte ilustraciju - ne kaže se uzalud da slika vrijedi jako puno riječi.

(REX/Marino Tumpić)