LOKOMOTIVA-ISTRA 1961 2:0 (1:0)
Umjesto klasične rubrike “Kako su igrali”, ovaj put napravit ćemo mali prikaz u kojem ćemo pokušati objasniti kako i zašto iz kluba nisu igrali onako kako bi navijači voljeli. Krenimo, naravno, od onih koji su i prije i poslije Hajduka “vukli” ozljede – Lončar s “vratom” i Radošević s “leđima”. Baš zgodno, jer izgleda da te ozljede najviše prorade kad treba potegnuti.
Nakon Hajduka, uoči gostovanja kod Lokomotive, dogodilo se ono što se u narodu jednostavno zove – prestane te boljeti ona stvar. Nije više važno tko je što rekao, tko je kriv, ni gdje klub ide. Shvatiš samo da ovom brodu više ni Bog ne može pomoći.
Trener Riera odveo je momčad u Zagreb kao na izlet. Malo đir do zoološkog, možda sladoled usput, pa nazad u Pulu. Ono što se trenutno događa u prvoj ekipi ima i svoj naziv – čisti bolokurcizam. To je stanje u kojem mladi trener, još uvijek pod dojmom dana kad je igrao u Barceloni, vodi skupinu igrača kojima već dugo nije jasno za koga zapravo igraju.
I tako dobiješ Istru 1961 – momčad sastavljenu od jedanaest ameba. Bez reakcije, bez ideje, bez ikakvog instinkta. Nesložna, demotivirana, raspala vojska koja je protiv Lokomotive istrčala kao da nogomet igra po kazni. Stotinjak gledatelja gledalo je 90 minuta vučenja po terenu, bez straha, bez srama, bez ikakve odgovornosti.
I što im se može dogoditi? Ništa. Trener još uvijek živi Barcelonu, igrače ne zanima ni trener ni njegova prošlost, i dobiješ grotesku u kojoj Lokomotiva rutinski uzme utakmicu s 2:0. Nitko se ne uzrujava, nitko ne odgovara.
Do kraja prvenstva gledat ćemo isti film. Trenera se nema smisla mijenjati jer ne možemo ni gore ni dolje, a igrači su očito odavno isključeni iz priče.
Nešto u klubu ne štima. Što točno ne štima – to najbolje znaju oni koji ga vode. Problem je što se više nemaju iza čega skrivati. Netko mora preuzeti odgovornost i objasniti kako je moguće da klub kojem se rezultat praktički nudi, u trenutku kada Europa nikad nije bila bliže, ne želi napraviti taj korak više. Umjesto toga, dojam je da svi jedva čekaju kraj, da se utakmice odrade i da se ide kućama.
Ako je to zaista tako, neka netko izađe pred javnost i kaže: “Gledajte, to je to – mi veće ambicije nemamo.” Pa da znamo na čemu smo. Ovako ostaje samo gorak okus i osjećaj propuštene prilike. Za navijače – ova sezona je, nažalost, već gotova.
(NMF)
