... I KAKO FUNKCIONIRA AUTOCENZURA
Piše: Ernie Gigante Dešković
Na području Istre bilo je tokom povijesti nešto tiskovina koje su navijale za talijansku ili austrijsku stranu, kasnije i za onu slavensku. Ali sve je to bilo daleko od dinamičnog stanja u Trstu i Rijeci, gdje nije bilo samo tog nacionalnog navijanja već i sukob liberalnih i katoličko-konzervativnih ideja, sukob različitih ekonomskih pogleda, itd.
Kako bi bilo jasnije o čemu govorim – a kasnije će postati jasno zašto to govorim – pokušati ću objasniti tu tadašnju riječku medijsku super-dinamičnu sliku u kojoj se rodio i supilov „Novi list“.
Prve riječke novine bile su „Notizie del Giorno“, koje su počele izlaziti na prijelazu davne 1813. i 1814. One su izlazile tri puta tjedno, i to utorkom, četvrtkom i subotom.  Nakon njih, 1843. godine, je stigao „Eco del litorale Ungarico“ koji je izlazio dva puta tjedno. 1857. kreće „L'eco di Fiume“ koji izlazi tri puta tjedno.

Tada se nižu brojne novine koje tako jasno pokazuju koliko je pluralna bila tadašnja Fiume (ili po danas Rijeka): „Gazzetta di Fiume“ izlazi dnevno, „Giornale di Fiume“ izlazi tjedno, njemačko-talijanski „Fiumaner Zeitung“ izlazi tri puta tjedno, „La Bilancia“ (koja je izlazila više od 50 godina) isprva ide tjedno a kasnije dnevno, „Studio e lavoro“ izlazi tjedno, sušačka „Sloboda“ izlazi tri puta tjedno, „La Varieta“ ide tjedno i zatim dnevno, „Fiume“ ide dvotjedno i zatim tjedno, „L'operaio“ ide tjedno, „L'Artier“ ide dvotjedno, hrvatsko-talijanski „Nepristrani-L'imparziale“ ide dvotjedno, prve  „La voce del popolo“ koje izlaze od 1889 do 1915 idu dnevno, „Gazzetta di Fiume“ ide dnevno.
Zatim su tu još: „Magyar Tengerpart“, „La Difeza“, „Hrvatska sloga“, „Avvisatore ufficiale del municipio“, „Il popolo“, „Primorski glasnik“, „Fiume Szemle“, „A Tengerpart“,  „Fiume Hirlap“, „Riječki glasnik“, „La Giovine Fiume“, „Il Corriere“, „La Tabacchina“, „Fiume Estilap“, „Il Lavoratore“, „Riječke novine“, „Il Giornale“ i „Primorske novine“.
Ukratko, glomazna medijska slika koju je iz današnje perspektive teško zamisliti. Svaka kavana koja drži do sebe je u Rijeci, kao i u Puli, imala na raspolaganju više dnevnog tiska nego ga se danas na kiosku može pronaći.

Naravno, vremena su se promijenila i značaj tiskanih medija je radikalno drugačiji (o tome možda nešto više u nekom drugom tekstu), no sve ovo navodim kako bi se shvatilo o kakvom području govorim, jer je važno znati da neovisno što su do danas preživjeli samo supilov „Novi list“ (koji izlazi od 1900.) i novi „La voce del popolo“ (koji izlazi od 1945. godine), itekako je ostalo ukorijenjen „filing“ za pluralizam medija, a s time i raznolikog mišljenja.
Znači, kada u takvoj sredini netko pokuša cenzurirati tekstove u određenoj novini (kao što se to desilo u „Novom listu“ i što je povod pisanja ovoga teksta) samo jako naivna ili neupućena osoba može očekivati da će sve proći lišo.

Ruku na srce, normalnim ljudima još nije jasno kako je Albert Faggian uspio postati vlasnikom „Glasa Istre“, „Novoga  Lista“, „Zadarskog lista“… Priča se da je bilo političkog kumovanja lokalnih moćnika i svašta nešto. No za ovaj tekst to nije važno. Ono što nas zanima je sljedeće: „Glas Istre“ je posljednjih godina polako ali sigurno obolijevao. Znakovi bolesti brzo su se širili. Pojedini novinari su digli svoj glas, ali ništa se posebno nije desilo. Zatim je mnoge novinare zahvatila kancerogena bolest autocenzure.
Kako funkcionira autocenzura? Novinare se danas uglavnom plaća (ako ih se uopće plaća) po količini objavljenog teksta, a kada nekome urednik cenzurira pola teksta, jer se dotaknuo suviše pikantne teme, tada novinar osim što je profesionalno zakinut, zakinut je i egzistencijalno. Tada se kod većine javi ono pogubno za novinarstvo: „šuti, piši gluposti koje nikoga suviše ne mogu okačiti i primaj svoju plaćicu“. Tako novine postaju poslušnici određene politike, kapitala i slično. Naime, ne mislite da je samo politika u pitanju. Koliko ste puta u najvećim hrvatskim medijima ugledali ozbiljan analitički i kritičan tekst na račun Todorića, Gabrića, Tedeschija, itd.?

I sada, možete li zamisliti da kakav politički dužnosnik (uopće nije važno koji) nastoji „savjetovati“ šefovsku ekipu u „Glasu Istri“ što i kako napisati? Pa nekako se ne čini suviše teško to zamisliti.
A možete li takvo što zamisliti u „Novom listu“?  E tu su stvari ipak nešto  drugačije.
Poznajući dosadašnje urednike „Novog lista“ vjerujem da bi oni bili oduševljeni da im se takvo što desi, jer bi imali dobru temu kojom bi punili naslovnicu sljedećih dana, a taj političar se vjerojatno više nikada ne bi usudio iznova učiniti takvo što. Znate, kad je njemački predsjednik Christian Wulff  bio dovoljno glup i pokušao utjecati na uređivanje „Bilda“ (pokušao je promijeniti naslov jednom članku), morao je dati ostavku. U normalnom svijetu političari se niti ne usuđuju nazivati urednike i „savjetovati“ im što i kako objaviti, jer znaju da im je šteta koja slijedi daleko veća nego da se bilo koji tekst objavi.

I sada se vratimo na naš „Glas Istre“ i „Novi list“. Dok „Glas Istre“ polako i sigurno tone, Istra se ponaša izrazito čudno. U njoj se malo ili ništa čini kako bi se to spriječilo. Ali kad su slični problemi zahvatili „Novi list“ u Rijeci se digla bura i ona ne jenjava. Novinari „Novog lista“ naprosto su digli svoj glas protiv sumnjivih radnji u koje je – po njima – uključen njihov novi vlasnik.
Budimo jasni, ovdje nije riječ treba li očuvati postojanje „Glasa Istre“ ili „Novog  lista“. To su privatne firme i odavno nisu „naše“ novine, i društvo nema nikakve obveze čuvati ih. Ukoliko one više ne valjaju, doći će neke nove novine koje će ih zamijeniti. Poanta onoga što se ovdje želi reći je sljedeće: imamo dnevne novine koje danas uzimaju značajan medijski dio kolača na prostorima gdje djeluju i s time imaju političku težinu te je naprosto važno – ukoliko se u njima dešava cenzura – to gromoglasno govoriti!
To novinari „Novog lista“ shvaćaju. Stoga, kad se krenulo s cenzurom u „Novom listu“ stvari su buknule!

Možda je netko mislio da će sve u Rijeci lako proći kao što prolazi u Puli, ali „Novi list“ naprosto nije „Glas Istre“. „Novi list“ se pokazao mnogo tvrđim orahom (razlozi su navedeni u početku teksta) na kojemu netko lako može izgubiti apetit, ili zube, ili oboje.
Tako su prije nekoliko dana članovi triju sindikata pred portom „Novog lista“ održali skup „Pet minuta gromoglasne tišine“ i njime ukazali na cenzuru u svom listu.
Nema tu rukavica, zakulisnih igri, sve je bilo izravno u glavu: prozvan je glavni urednik Nenada Hlače, jer je odbio objaviti reagiranje samih radnika „Novog lista“, u „Novom listu“,  na objavljeni intervju predsjednika uprave Nevena Klarina u tom istom „Novom listu“. Kada već ne mogu objaviti svoje stavove u svojoj novini zaposlenici „Novog lista“ pozvali su sve ostale medije i njima prenijeli što se reći ima. Poručili su kako neće skršenih ruku promatrati cenzuru u svojoj novinskoj kući.

Bilo je tu brojnih prozivki: kršenje kolektivnog ugovora i smanjenje broja radnika; cenzura; sumnje u poštovanje zakona u radu „Novog lista“… Ali svakako je najznačajniji poziv na ozbiljnost medija što je sažeto u izjavi Damir Cupaća (inače predstavnik radnika u Upravi NL-a): Opravdanje da mi u svojoj novini nećemo polemizirati o „Novom listu“ je u potpunosti deplasirano, kao i optužba predsjednika Uprave da na taj način nanosimo štetu „Novom listu“. Jedini koji u tom smislu čine štetu „Novom listu“ su predsjednik Uprave, v.d. glavnog urednika i uređivački kolegij, koji to nisu htjeli objaviti. Ako nismo u stanju osigurati javni dijalog unutar svoje kuće o vrlo važnim pitanjima, na koji način ćemo osigurati o ostalim stvarima? Ako mi nismo u stanju boriti se za sebe, kako ćemo se boriti za javnost? Na koji način ćemo mi imati kredibilitet pred istom tom javnošću?

Jer, kako uzeti za ozbiljno novinu koja cenzurira? Koja je samo deklarativno, ali ne i u praksi, za slobodu pisane riječi? Koja drhti od straha pred moralnim nakazama koji su na našu nesreću trenutni načelnici, gradonačelnici, župani, ministri…? Koja ovisi o oglašavanju bogataša koji su do svojih novaca došli na čudne načine i koje ovo naše čudno društvo smatra uspješnim poduzetnicima? Pa nikako! Takva novina je osuđena da nestane.

Možemo samo zaključiti da bi Frano Supilo bio ponosan na današnje novinare „Novog lista“, a možda bi i savjetovao njihovim kolegama u Puli neka koji put malo škicnu „priko Učke“.