ALLEGRO MA NON TROPPO
U Grožnjanu u Gradskoj galeriji Fonticus, danas u 21 sati održati će se otvorenje samostalne izložbe Zdravka Kopasa pod nazivom Allegro ma non troppo. Izložbu će u nazočnosti autora predstaviti Eugen Borkovsky. Izložba ostaje otvorena do 17. srpnja 2009. godine.
Situacija je pokrenuta instinktivnim zapažanjem nakupina oblika. Nastavlja se kadriranjem, bilježenjem i odlaganjem. Detalji, primijećeni u uobičajenom okruženju, pred nama se pojavljuju kao nove likovne činjenice. Fotografski zapisi Zdravka Kopasa podliježu rekapitulaciji i osmišljavanju po cjelinama. Poslije inkubacije proces rezultira serijom recentnih znakova.
Autor je svjestan problematike fotografskog medija. Danas svatko može napraviti korektan fotografski rad. Često smo svjedoci fotografskih izložbi koje plasiraju već viđene ili njima slične motive. Autori se trude biti začudni ili dekorativni. Oponašaju se Bresonovski modeli ili Benetonove provokacije. Insinuira se arheologija svijesti kroz crno bijele ili u sepia ton kamuflirane radove. Brka se atraktivan dokument s umjetničkom fotografijom. Voli se fotografija koja prikazuje ili izaziva sjećanje. No, pred nama nije ništa od ovog. Ovo je izložba na kojoj je fotografska tehnologija medij za izgovor ideje. Autorove impresije o osobnom promišljanju i odnosu s civilizacijom u koju je uronjen.
Poput Zenonovih paradoksa ovaj niz nema odmah jasnu poveznicu. Zavodi nas sadržaj jer sve fotografije, svaka za sebe, imaju naglašenu i oblikovanu likovnost. Čvrsta kompozicija, snažan kolor, solidno uvećanje, bitne su karakteristike izložbenog projekta. Fotografija, u pristupu Zdravka Kopasa, dramatičnost dobiva kompozicijom izreza. Unutarnja snaga, te, nove realnosti, izuzetno je osmišljena. Rezultat je sasvim novi likovni artefakt. Planovi, linije, tonirane površine na radovima sjajno komuniciraju sa izrezom. Sasvim realistični motiv dobio je autorstvo vrsnim kadriranjem. Detalji su prepoznatljivi no cijeli rad djeluje kao apstraktna kompozicija. Kad pregledavam niz ovih radova, silinom sadržaja kadra naveden sam da opisujem svakog posebno ali od toga moram bježati iako ću neke radove po grupama kasnije uspoređivati. O svakom bi se dalo napisati mali esej. Nešto je zahtjevnije komentirati cijelu grupu. Potrebno je uvesti diskurs koji bi ujedinio ove radove.
Možemo krenuti od onog što karakterizira cijeli projekt: bilježenje ritma. Autor kadrove stavlja u kvadratan oblik, unutar kojeg ponavljani slijed oblika inicira tempo: Alegro ma non troppo. Na svim radovima prisutan je ritam problematiziran na nekoliko maštovitih načina. Najčešće je to niz manjih likovnih činjenica uz formulu ponavljanja detalja.
Autor često upozorava na sličnosti prirodnog i umjetno stvorenog niza. Pred nama se izmjenjuju radovi s naturalnim elementima i radovi na kojima nalazimo artificijelne, ljudskom rukom oblikovane predmete. Tako je ritam često opažen i bilježen usporedno: npr. sličan raspored vizualnih elemenata nalazimo na radu gdje se ponavljaju cvjetovi i na paralelnom radu urbanih karakteristika koji obrađuje terasu kavane gdje su u međuodnosu rasteri stolova, stolica i poda. Ili, na jednom od radova vidimo dvije situacije ritmiziranja: umjetni, ljudskom rukom učinjeni red u usporedbi sa segmentom kojeg je učinio zub vremena. Ritam ruba obojenog trupa broda ne poklapa se sa rezultatima djelovanja vlage i sunca. No, Kopas pomiruje tu situaciju i oblikuje rad koji odiše skladnom kompozicijom. Unutar postava to je naglašeno nizanjem radova u parovima koji iniciraju sličan dojam ili ritam oblika a koji su različitog porijekla.
Svaki rad Zdravka Kopasa zadovoljava kolorističke i kompozicijske a k tome i sadržajne, dakle, sve likovne zahtjeve. No, unutar projekta doživljavamo ih kao izmijenjenu realnost, niz ritmovima ispunjenih ploha. Tu se postavlja pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren ali to nosi novu konotaciju. Autor ovime problematizira niz a ujedno zbirku, galeriju ili muzej. Kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Smisleno usaglašavanje ove kolekcije određuje postav. Bolje rečeno: nizovi radova predstavljaju se tako da se sklapaju privremene cjeline.
U ovom projektu Kopas se fotografijom samo služi. Pojedina fotografija iz ovog ciklusa ne predstavlja sama sebe već je dio grupe, serije, niza. Opisivanje ovih radova unosi ideju o mijeni. Ritam je oznaka mijene. Problematiziranje tijeka. Naša, zapadna, prepotentna civilizacija je oduvijek imala olak pristup odnosu pasivno – aktivno shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta.
Ovi radovi, ukoliko ih doživimo pojedinačno ili kao niz, govore o ritmu mijena svugdje oko nas. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Da li će se promatrač obratiti dogmi ili će prihvatiti spoznaju o kvantima i na univerzalnom nivou odbaciti Newtonove zakone ostavljamo njemu. Mi smo sretni da kreativni čin jednog autora ovako snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: bilježeći sasvim obične i neznatne detalje materijalnog svijeta. (REX)