Piše: Ernie Gigante Deškovi? 

Nakon nedavnih izjava predsjednika Mesi?a i predsjednika Napolitana na površinu su isplivali nikada posve riješeni problemi i razli?iti pogledi na povijest sukobili su se. Ve?ina je s ?u?enjem promatrala polemiku, a "nacionalno osvješteniji" s obje strane govorili su: "Rekao sam vam da ?emo imati problema s njima".

BROJNE ISTARSKE ISTINE

Postoji najmanje pet, šest istarskih "istina" od 1918. pa gotovo do kraja pedesetih godina. Svaka etni?ka skupina ima svoju. Hrvatska i slovenska uglavnom su usuglašene oko potenciranja fašisti?kih zlo?ina i prešu?ivanje i omalovažavanjem ili ako se to ne pokaže mogu?im opravdavanjem i revitaliziranjem poslijeratnih zlo?ina nad (uglavnom) talijanskim stanovništvom zanemaruju?i komunisti?ku klasnu borbu (što je otjeralo gotovo cjelokupnu istarsku i rije?ku gra?ansku klasu koju su uglavnom ?inili Talijani) i jasne teritorijalne aspiracije koje je imala Titova Jugoslavija što nije imalo suviše veze sa idejom osloba?anja od fašizma, koji nije sinonim za Italiju ili Talijane.

Talijanska strana nije ništa manje jednostrana. Ona uglavnom zaboravlja uzro?no-posljedi?ni tok i svoje aspiracije koje su bile daleko pogubnije od Jugoslavenskih, ponajviše za samo Italiju. Postoje tako?er državne ili službene hrvatske, slovenske i talijanske verzije doga?aja koje su uvijek usuglašene s dnevnim državnim interesima. Prve dvije polažu neotu?ivo pravo na istarske prostore koji ima danas pripadaju, a potonja uvijek nekako daje do znanja da ne želi mijenjati postoje?e granice, ali da su Istra i Rijeka talijanski teritoriji koje je izgubila jedino zbog poraza u ratu i koje talijanski antifašisti i komunisti nisu htjeli/znali zadržati u okrilju Italije. Postoji i (nazovimo je) istrijanska istina koja govori da su za sva zla krivi nacionalisti sa svih strana koji nisu imali sluha za istarsku realnost, to?nije multikulturalnost i multietni?nost. Ona je nekako najbliža istini iako je nedostatna jer zanemaruje da su Talijani i Slaveni (Hrvati i Slovenci) u Istri živjeli u dvama odvojenim svjetovima i nisu imali suviše kontakata.

KAPITAL ZASJENJUJE DRŽAVNI PONOS

Državni interesi se sukobljavaju po pitanju povrata imovine i prava na kupnju nekretnina. Ovdje dolazimo do shva?anja da je interes kapitala i mo?i sveprisutan, a da je sve ostalo buka koja se širi s ciljem da se ostvare željeni interesi. Hrvatska i Italija geopoliti?ki, povijesno, gospodarski i interesno slijepljenje su jedna uz drugu puno više no što bi to htjeli oni Talijani kojima su svi Slaveni primitivci i divljaci, ili oni Hrvati kojima su svi Talijani prepotentni sumnjivci koji samo ?ekaju trenutak da ukradu pokoji dio hrvatske obale. Izravna ulaganja talijanskih tvrtki u Hrvatsku prelaze 1,2 milijarde eura. Talijanske banke iliti UniCredito i Intesa holding drže gotovo polovicu hrvatskog bankarskog sustava i pola nacionalne štednje: PBZ, Zagreba?ka banka, Zagreba?ki invest koji se bavi upravljanjem fondovima, Zagreba?ke nekretnine, tri Allianz Zagreba koji se bave osiguranjem, upravljanjem obveznim mirovinskim fondovima i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, itd. ?vrsto na prvomu mjestu najvažniji uvoznik za Hrvatsku je Italija s prometom od 3 milijarde eura samo tokom 2006. godine.

Od sveukupnog (!) hrvatskog vanjskog duga na talijanske subjekte (banke i firme) otpada oko 35%. Ovi podatci dostupni su na stranicama HNB, HGK i navedenih banaka. Nije ovdje rije? o porobljavanju ili okupaciji, ve? su u pitanju samo kapitalisti?ki zakoni koji (svidjelo se to nekom ili ne) danas vladaju svijetom i u kojima se i dobar dio hrvatskih državljana izuzetno snašao. Kapital ima nacionalni predznak (Irak je sasvim sigurno danas najjasniji pokazatelj toga), ali njime se znaju osladiti i oni izvan jedne nacionalne skupine. Pitanje je koliko je takvo što sukladno javnom interesu iliti interesu ve?ine, tko predstavlja taj interes i da li takvo što uop?e postoji ili se sve svodi na egoisti?ne želje pojedinaca što u pravilu krupni kapital koristi na na?in da osigura radnicima minimum i drži ih u strahu od gubitka tog minimuma ?ime stvara od njih suvremene robove. Da li su takvi zakoni vje?ni? Naravno da nisu, ali u ovome trenu su ovdje i diktiraju pravila igre i nije mudro praviti se da tome nije tako. Potrebno je uvidjeti da kapital koji odre?uje hrvatsko-talijanske odnose vrlo lako može zasjeniti državni ponos (ako takvo što uop?e postoji) ili povijesnu istinu (ne zaboravljaju?i da je i povijest dio društva i podložna silnicama mo?i unutar njega). Tek tada ona masa koja se tako lako povodi i dade manipulirati "hrabrim izjavama svojih predstavnika" možda ?e dvaput razmisliti i upitati "tko tu koga vu?e za nos"? C 2005. | Regional |