GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Čitam brojne kolumne i objave na Facebooku. Gomili javnih osoba, novinara, političkih analitičara, profesora, nikako se ne sviđaju prosvjedi na ulicama. Jer, oni to kažu malo ljepše, riječ je o rulji koja bi rušila, a ne zna zašto. Jedan od njih je Žarko Puhovski. Kad sam bio mlad i lud on mi je bio profesor. I nije se moglo proći ispit a da se napamet ne znaju teze o Feuerbachu. Jedanaesta kaže, svijet se mora mijenjati revolucionarnom praksom. Ne sviđaju mu se Slovenci ni Bugari,a revolucionarnu praksu bi, pretpostavljam, trebalo ostvarivati kod Togonala, dvorani HND-a ili najbolje, u birtiji. Žarko se boji HDZ-a. Jer ako skinemo ove, doći će oni. Iskrenuo, HDZ je društvo James Bondova-amatera, ljudi koji su krajem devedesetih bili krajnje neomiljeni. Sada su katolički fundamentalisti premda se nitko ne može sjetiti njihova kršćanskog milosrđa. Kunu se u svetost braka, a njihove me uplakane žene dižu iz kreveta jaučući jer su njih i djecu ostavili zbog neke fludre kojoj su napravili dijete. Eh te žene. Beskrajno zaljubljene u tipove koji su izdali prijatelje, poslovne partnere i rođene matere. Zašto bi prema njima bili bolji? A što reći o ovima sad? Zemlja je bankrotirana, uništeno sitno poduzetništvo i radništvo. Jedino nam državnih službenika ne nedostaje. Ako pitamo za njihove privilegije bez rezultata, vrijeđaju nas. Čačić, Linić, a evo i Josipović. Trebaju mu kapitalističke pare za novu kampanju pa uvlačeći se njima veli da smo neradnici koji kukaju. On je pametan i sposoban. Ujedinio je pravo, politiku i ZAMP i obogatio se. Ja sam, nesposoban i lijen otišao na tržište. Bio sam jedan od najvažnijih ljudi superpopularne Istrage, ali i brojnih drugih emisija. Dobivale su se nagrade, primale pohvale. Nema razloga da ne budem ponosan na ono što sam radio. Nisam ni policajac ni sudac. Ja sam šljakao. No, političar Ivo, bez obzira bio vlast ili oporba, trebao je bolje znati i spriječiti da neki ne upropaste televizijski medijski prostor. I sve je riknulo. Jer su Dijana i Hloverka, Siniša i brojni samoproglašeni kraljevi medija koji su na sudu ili će biti, radili što su htjeli. Oni su gazde svih televizija, oni odlučuju što ćemo gledati i koga ćemo gledati. I nitko se dvadeset godina ne trudi rasčistiti tu baruštinu. A riječ je o milijunima Eura. Pa sam otišao u Styriju na njihovu televiziju. Dok sam, čovjek iznimne profesionalne biografije, držao mikrofon izigravajući stalak, nevidljivi su po sobicama odlučivali da ti se krv sledi u žilama. I danas se pitam, jesu li to djeca koja su se igrala ili šaljivdžije koje su se malo pozajebavale s našim egzistencijama? Ivo nije znao da mi je na Pantovčaku tek jedan od četrnaest priloga dnevno. O prekovremenom i potplaćenom radu da ne pričam. Ali znano je da su hrvatski radnici bahati i traže previše. Medijska scena Ivi nije bila prioritet, bavio se naplatom autorskih prava. Ali samo glazbenih, književnike tko jebe. Evo me sad na cesti. Svaki je dan igra u kojoj mogu potpuno izgubiti. I ne tražim da Ivo, Zoki ili Karamarko telefonski interveniraju i osiguraju mi posao, nego neka naprosto stvore situaciju u kojoj mene trebaju mole i zovu da im zaradim pare i donesem gledanost ili društvenu relevantnost. Jer ako ne trebaju mene, a koga molim vas trebaju? Bit će sami sebe. Nema gorega od toga kad mi sami sebe volimo i sami se sebi divimo. OK. Možda sam i lijen. Kukam i tražim posao koji neću dobiti. Trebam promijeniti taktiku. Ove ću godine zamoliti neke svoje prijatelje, vlasnike pulskih restorana da me zaposle da im u sezoni čistim lignje i ribu, perem tanjure. Sat je dvadeset kuna. To znam raditi i častan je i težak posao. Doduše, primjeren nekom mlađem koji se tek uči što je život. I nije me stid. Ali bi trebalo biti stid Ivu Josipovića i sve one koji dvadeset godina drmaju ovom državom. Jer to je slika i prilika njihove sposobnosti.   E vidite gopodo i drugovi. Zato sam za ulične prosvjede bilo koje vrste. Jer oni, a u ovoj zemlji je to općeraširen fenomen, ni ne pomišljaju da su nesposobni, da ne mogu, ne znaju i da bez rezultata rada ne trebaju imati ni plaću, a kamoli privilegije. Da, mi smo smrdljiva i opasna rulja, ali nas se trebaju početi bojati. Dosta plaća, dnevnica, službenih auta, aviona. Nema teorije da će netko imati sve, a ja biti kruha gladan. Zahvalan sam profesoru Puhovskom što me učio, filozofi su srali, pijani povraćali i lupetali. Uzalud svako filozofiranje ako se ništa ne mijenja.A dobro potkožene bedevije može se ukloniti revolucionarnom praksom. (REX)