INTERVJU NEDJELJOM 
Hassan Abdelghani već godinama jedan je od najprepoznatljivijih ljudi pulske kulturne i alternativne scene. Fotograf, autor brojnih izložbi i projekata, ali i čovjek koji je galeriju Makina pretvorio u mjesto susreta umjetnosti, glazbe, filma i razgovora, iza sebe ima bogato međunarodno iskustvo i životni put koji povezuje Osijek, Kairo, Kopenhagen i Pulu.
Njegovi programi redovito okupljaju brojnu publiku, a kroz izložbe, festivale i suradnje često uspijeva spojiti lokalnu priču s međunarodnim iskustvima. Povod za razgovor bili su novi programi i projekti u Makini, ali razgovor je vrlo brzo otišao i prema fotografiji, glazbi, putovanjima i Puli kao gradu kojem se uvijek vraća.

Molio bih te da odmah na početku najavimo program koji će sigurno zanimati naše čitatelje. Noć tvrđava donosi nešto novo – o čemu se radi?

Prije petnaest godina imao sam čast izlagati svoje fotografije „From A Distance” ili ti  „Fotografije pokojnika sa mornaričkog groblja” u Austriji na skupnoj izložbi gdje sam izlagao zajedno s poznatim austrijskim umjetnikom Stefanom Mittlbachom. Toliko smo se dobro povezali da je od tada Stefan već nekoliko puta izlagao kod mene u Galeriji Makina, a surađivali smo i na projektu s Igorom Zirojevićem, gdje je kustosica Paula Orlić vodila izložbu austrijskih umjetnika u Linzu, koja je bila izuzetno dobro prihvaćena i zapažena.

Ljudi te znaju kao neumornog autora iza kojeg stoje brojne izložbe i programi. Možeš li izdvojiti nešto za što si posebno emotivno vezan?

Tako sam ostao jako blizak sa svojim dragim austrijskim prijateljima, a sada je voditelj projekta Stefan okupio  devet austrijskih umjetnika koji već mjesec dana borave u Puli i stvaraju u Fort Bourguignonu. U petak u 20 sati u Fort Bourguignonu održat će se performans poznatog austrijskog umjetnika Patricka Hubera zajedno sa Stefanom i Tobiasom, a tjedan dana kasnije, 15. svibnja u 20 sati, imat ćemo čast izlagati zajedno s austrijskim umjetnicima u Galeriji Makina.

Kako objašnjavaš činjenicu da su programi koje organiziraš u galeriji Galerija Makina gotovo uvijek vrlo dobro posjećeni? Zbog čega ljudi vole ono što radiš, imaš li neko svoje objašnjenje?

Galerija Makina je od svog osnutka do danas ugostila oko 250 izložbi i događanja tijekom posljednjih sedamnaest godina. Svaka izložba u Makini na neki je način moje dijete, moja mala beba, i iza svake stojim s jednakim veseljem i emocijom. Ipak, možda bih posebno izdvojio izložbe polaznika Fotoakademije Makina, jer to su radovi mladih i odraslih Puležana koji su prošli edukaciju fotografije i do kojih mi je neizmjerno stalo.
Galerija Makina od samog početka nosi jednu posebnu, gotovo čudesnu energiju. Svi prijatelji su pomagali da se galerija otvori i ona je s vremenom postala kultno mjesto u centru Pule, otvoreno svima. Na vratima stoji samo jedna naljepnica: „Ovdje nitko nije stranac.” Ljudi dolaze zbog programa i izložbi, ali i zbog druženja. Često se okupljamo ispred galerije, a turisti koji prolaze uvijek zastanu misleći da se događa otvorenje izložbe, iako je kod nas veselo gotovo svaki dan.

Prošle godine imao si izložbu na Machari Arts Festival u Yeongwol. Možeš li nam reći nešto više o toj izložbi i iskustvu boravka u Koreji?

Posebno mi je drago što sam prije četiri godina ugostio izložbu korejskih umjetnika s kojima sam se jako sprijateljio. Nakon toga ponovno su dolazili, a prošle jeseni imao sam čast izlagati svoje fotografije u Koreji, gdje su bile iznimno dobro prihvaćene. Tada sam prvi put nakon brojnih izložbi zaista osjetio koliko se umjetnici tamo cijene. Ta izložba i suradnja s korejskim umjetnicima mnogo su mi značili i nastavljamo raditi zajedno. Krajem lipnja u Pulu dolazi nova korejska delegacija umjetnika koja će izlagati, a krajem kolovoza stiže još jedna grupa. Mene su ponovno pozvali u Koreju pa ću ove godine imati dvije izložbe — krajem srpnja u Incheonu, a na jesen u muzeju u Busanu, što me posebno veseli.

Rođen si u Osijek, živio si u Kairu i Copenhagenu, a više od dvadeset godina si u Pula. Što za tebe danas predstavlja Pula?

Poznato je da sam živio u Osijeku, Kairu i Kopenhagenu, ali najduže zapravo živim u Puli. U jednom trenutku života, kada sam imao četrdeset godina, osjetio sam da je vrijeme vratiti se tamo gdje pripadam — na Mediteran. Pula i Istra bili su najlakši izbor i to i danas smatram jednom od najboljih odluka svog života. Moja djeca odrasla su ovdje u zdravoj i lijepoj sredini na koju sam izuzetno ponosan. Dobro mjesto ne čine samo krajolici, nego prije svega ljudi. Ovdje sam zaista prihvaćen kao svoj. Došao sam ovdje ne kao kolonizator, nego sa srećom i željom da ovdje provedem svoj život. I danas tvrdim da je ovo najljepše mjesto i najbolja odluka koju sam mogao donijeti. Gdje god otputujem, kada se vratim, uvijek pomislim koliko smo sretni što živimo ovdje.

Prije svega poznat si kao fotograf, okušao si se i u filmu, no postoje li još neke umjetničke ili kreativne sklonosti? Jesi li se možda nekada bavio i glazbom?

Poznat sam prvenstveno kao fotograf, ali uz fotografiju moja druga velika ljubav je film. Radio sam na brojnim filmovima kao still fotograf, a uskoro ponovno idem u Beograd raditi na jednom filmskom projektu. Fotografiranje na filmu za mene ima posebnu čar. Okušao sam se i kao glumac — još iz danskih dana kada sam surađivao s velikim umjetnikom i glumcem Zlatkom Burićem Kićom glumio sam u danskim filmovima, a kasnije i u brojnim projektima ovdje. Glazbom se nikada nisam profesionalno bavio, ali sam veliki diskofil i kolekcionar ploča. U Galeriji Makina stalno se vrte moje ploče i to me posebno usrećuje.

Tvoje fotografije nalaze se u Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, dok su radovi iz ciklusa “Sa distance” završili u privatnim kolekcijama u Madridu i Barceloni. Koliko ti znače takva priznanja i činjenica da tvoji radovi završavaju u međunarodnim kolekcijama?

Moje fotografije danas se nalaze u raznim muzejima, fondacijama i privatnim kolekcijama širom svijeta. To mi iznimno mnogo znači jer vjerujem da umjetnički radovi moraju putovati i živjeti — na zidovima muzeja, galerija i domova. Danas moje fotografije žive i u Koreji, krase prekrasne prostore i to me čini iskreno sretnim.