RAD ZNANSTVENIKA SE ISPLATIO
Višegodišnji napori znanstvenika Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču da gotovo nestale istarske sorte vinove loze ne ostanu samo sačuvane u kolekcijskom nasadu počeli su davati konkretne rezultate. Stare sorte ponovno su posađene na većim površinama, od njih su proizvedena prva vina, a dio tih etiketa već je pronašao put do kupaca. Duraniju je na preporuku Instituta posadio vinar Ivan Damjanić, koji danas od nje proizvodi lagano bijelo vino. Vinarija Pervino iz Novigrada podigla je nasad hrvatice i proizvela ružičasti pjenušac, dok su braća Sinčić iz Kaštelira, odnosno tvrtka Sin Agro, zasadila hrvaticu na području na kojem je ona nekada bila vrlo raširena. Pojedine vinarije zasad koriste surinu i garganju u kupažama s drugim sortama, a u budućnosti planiraju proširiti površine pod tim sortama. Od prvotnih nekoliko stotina cijepova postupno su nastali nasadi s više tisuća trsova, što omogućuje daljnje razmnožavanje sadnog materijala i ozbiljniji povratak ovih sorata u proizvodnju.

– Institut kroz istraživanja, pokusne vinifikacije i predstavljanje potencijala pojedinih sorata postavlja znanstvene i stručne temelje za njihovu revitalizaciju. Ključan sljedeći korak nastupa kada proizvođači ta saznanja primijene u praksi, vino proizvedu u komercijalnim količinama, predstave ga vlastitom etiketom i približe tržištu. Upravo je ta povezanost istraživačkog rada Instituta i angažmana vinara presudna za stvarni povratak ovih sorata u istarske vinograde i na tržište – kaže dr. sc. Marijan Bubola s Instituta za poljoprivredu i turizam.

Damjanić je duraniju sadio postupno, tijekom pet do šest godina, jer je količina raspoloživih pupova iz kolekcijskog nasada Instituta u početku bila vrlo ograničena. Prve serije vina iznosile su tek od 500 do 1000 boca, a interes je bio toliko velik da se prodaja u kušaonici morala ograničavati. Prethodna berba dala je već nekoliko tisuća litara pa će se prvi put moći vidjeti kako tržište reagira na znatno veću količinu.

– Duranija se pokazala odličnom za mlado, svježe i lagano bijelo vino. Ima nešto niže šećere i izraženije kiseline od malvazije, aromatski je diskretnija, ali ugodno voćna. To je vino za ljeto, terasu, hladna morska predjela i školjke. U slijedu jela može doći prije malvazije, kao jednostavnije i osvježavajuće vino – objašnjava Bubola.

Hrvatica se, s druge strane, pokazala osobito pogodnom za ružičasta vina i ružičaste pjenušce. Riječ je o crnoj sorti koja se odlikuje relativno niskom koncentracijom antocijana, spojeva odgovornih za boju grožđa i vina, pa prirodno daje svjetlija vina. Pervino je od nje proizveo ružičasti pjenušac, dok su braća Sinčić sortu vratila u vinograde Kaštelira, gdje je bila dio obiteljske i lokalne vinogradarske tradicije, te od nje proizvela ružičasto mirno vino. Njihov je primjer posebno važan jer pokazuje da povratak starih sorata nije samo znanstveni eksperiment, nego može postati stvarna proizvodna i tržišna priča.

Od nekoliko trsova do novih vinograda

Sadni materijal za prve nove nasade dolazio je iz kolekcije Instituta. U njoj je u početku bilo svega tridesetak trsova duranije i oko stotinu trsova hrvatice, pa se godišnje moglo proizvesti tek nekoliko stotina cijepova. Nasadi su se zato širili polako. No kada proizvođač dođe do tisuću ili više trsova, otvara se mogućnost uzimanja većeg broja pupova i znatno bržeg umnažanja sorte. Interes postoji i za surinu, posebno zbog njezine pogodnosti za proizvodnju pjenušaca.

– Naša namjera nije bila samo čuvati petnaest ili dvadeset trsova svake sorte u kolekciji. Takav nasad može ugroziti bolest, požar ili neki drugi problem. Kada se sorta uzgaja kod više proizvođača i na većim površinama, njezino je očuvanje mnogo sigurnije. Povratak u proizvodnju najbolji je način da se ona dugoročno sačuva – ističe Bubola.

Istraživanja se provode u sklopu programa Biljnih genetskih izvora, odnosno Radne skupine za vinovu lozu, koju financira Ministarstvo poljoprivrede. Institut surađuje s prof. dr. sc. Edijem Maletićem, voditeljem radne skupine na razini Hrvatske, prof. dr. sc. Darkom Preinerom s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Goranom Zdunićem iz Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu te ostalim kolegama. Nakon očuvanja sorata u kolekcijskom nasadu uslijedila je njihova valorizacija. Znanstvenici su željeli utvrditi kakva vina mogu dati i gdje bi u suvremenoj proizvodnji moglo biti njihovo pravo mjesto.

Nekada među najvažnijim sortama Istre

Duranija, hrvatica, surina i garganja nisu oduvijek bile rijetke i tek sporadično zastupljene sorte. Sredinom 20. stoljeća zauzimale su važno mjesto u istarskom vinogradarstvu. Prema podacima vinogradarskog stručnjaka Viktora Vitolovića iz 1951. godine, malvazija je zauzimala oko 44 posto istarskih vinograda, a teran približno 15 posto. Slijedile su borgonja, duranija i hrvatica. Duranija je bila četvrta, a hrvatica peta sorta po zastupljenosti. Samo duranije bilo je više od četiri milijuna trsova, što odgovara površini od približno tisuću hektara.

– Tada među deset najzastupljenijih sorata u Istri nije bilo ni chardonnaya, ni merlota, ni cabernet sauvignona. Duranija i hrvatica bile su među prvih pet. To dovoljno govori koliko su te sorte nekada bile važne – naglašava Bubola.

Velika promjena dogodila se nakon 1950-ih godina, kada su se počeli podizati plantažni vinogradi tadašnjih poljoprivrednih kombinata. Kao glavne istarske sorte odabrane su malvazija i teran, dok su uz njih masovno sađeni u prvom redu merlot, cabernet sauvignon i chardonnay. Takav izbor u to je vrijeme bio logičan. Cilj je bio postići visoku i stabilnu proizvodnju te sigurnu kvalitetu vina. Svijest o potrebi očuvanja autohtonih sorata nije bila razvijena kao danas.

Istodobno je nestajao velik broj malih obiteljskih vinograda, na kojima su se tradicionalno uzgajale autohtone sorte. Nekada je gotovo svaka istarska obitelj imala nekoliko redova ili veći komad vinograda. Kako su se mlađi zapošljavali u gradovima, a obrađivanje malih parcela postupno napuštalo, tisuće sitnih vinograda nestale su iz krajolika. Stare sorte imale su i određene proizvodne nedostatke. Duranija i garganja imaju velike bobice, zbijene grozdove i tanku kožicu, zbog čega su osjetljive na sivu plijesan i kiselu trulež. Hrvatica je osjetljiva na pepelnicu i sivu plijesan, dok su surina i preostale tri stare sorte često nakupljale manje šećera i teže dozrijevale. Proizvođači su stoga kod sadnje novih nasada duraniju, garganju i surinu postupno zamjenjivali malvazijom, a hrvaticu merlotom i teranom.

Turisti traže ono što mogu kušati samo u Istri

Ideja o povratku starih sorata snažnije se razvila prije desetak godina. Znanstvenici i vinari počeli su se pitati što Istra, osim malvazije i terana, može ponuditi gostu koji traži nešto doista lokalno.

– Gost može obići pet istarskih vinarija i u svakoj kušati malvaziju, a u većini i teran. Ali kada pita što još postoji, a da je izvorno i vezano uz ovaj prostor, ponuda je vrlo ograničena. Chardonnay, merlot i ostale poznate sorte proizvode se u većini ostalih svjetskih vinskih regija. S druge strane, autohtone sorte daju istarskim vinima prepoznatljiv identitet i autentičnost te su jedan od ključnih razloga koji potiču potrošače da ih upoznaju, kušaju i konzumiraju – govori Bubola.

Institut je zato pokusno vinificirao više starih sorata. Posebno su se izdvojile surina, hrvatica, duranija i garganja. Surina, koja se naziva i plavina istarska, pokazala se vrlo prikladnom kako za mlade, tako i za odležane pjenušce. Garganja je aromatski neutralnija, ali ima izražene kiseline i dobar potencijal za pjenušce koji dulje dozrijevaju na kvascima. Hrvatica je dala uspješan mirni rosé i ružičasti pjenušac, dok je duranija pronašla svoje mjesto među laganim bijelim vinima. Znanstvenici Instituta razmatraju i mogućnost potpuno istarske kupaže pjenušca od garganje, surine, duranije i dijela malvazije.

Klimatske promjene pretvorile slabost u prednost

Sortama koje su nekada teško dozrijevale danas pogoduju i promijenjeni klimatski uvjeti. Datum berbe u Istri u posljednjih se četrdesetak godina pomaknuo približno tri tjedna unaprijed. Nekada su stare sorte dozrijevale krajem rujna ili u listopadu, kada su počinjale češće kiše. Za duraniju i garganju, osjetljive na trulež, to je predstavljalo velik rizik. Danas grožđe dozrijeva ranije, u toplijem i sušem razdoblju. Istodobno, vina u cijelom svijetu imaju sve više alkohola i sve manje kiselina. Sorte koje prirodno nakupljaju manje šećera i zadržavaju svježinu tako postaju zanimljivije nego prije nekoliko desetljeća.

– Tržište danas traži laganija vina s manje alkohola, a potrošnja pjenušaca posljednjih godina raste. Pjenušac se više ne otvara samo za Novu godinu ili za posebne prigode. Postao je svakodnevno, osvježavajuće vino, posebno tijekom ljeta. Upravo se naše stare sorte vrlo dobro uklapaju u te promjene – zaključuje Bubola.

Tijekom prethodnih godina održane su i tri edukativne radionice na kojima su enolozi i vinari imali priliku kušati vina proizvedena od ovih autohtonih sorata, upoznati se s njihovim karakteristikama te iznijeti svoja zapažanja i procjene. Cilj je bio dobiti izravnu povratnu informaciju struke i što preciznije odrediti stilove vina kojima bi pojedine sorte mogle najbolje odgovoriti na zahtjeve današnjeg tržišta.

Dok su aktivnosti očuvanja, istraživanja, opisivanja i analiza autohtonih sorata financirane u sklopu programa Biljni genetski izvori, aktivnosti vezane uz određivanje prikladne stilistike vina i njihovo moguće tržišno pozicioniranje tijekom tri uzastopne godine, od 2022. do 2024., financirala je Istarska županija. Sredstva su dodijeljena putem javnih poziva Upravnog odjela za poljoprivredu, šumarstvo, lovstvo, ribarstvo i vodno gospodarstvo.

Povratak duranije, hrvatice, surine i garganje zato nije tek nostalgičan pogled u prošlost. Riječ je o nastojanju da se tradicijska znanja istarskih vinogradara povežu sa suvremenim znanstvenim spoznajama i potrebama tržišta. Dosadašnji rezultati ove inicijative plod su suradnje istraživača Instituta za poljoprivredu i turizam s mnogobrojnim istarskim enolozima i vinarima te predstavljaju dobar primjer povezivanja javnog i privatnog sektora radi očuvanja lokalne vinogradarske baštine, proširenja ponude na tržištu i jačanja lokalnog gospodarstva. Nakon višegodišnjih istraživanja učinjen je važan korak: sorte su iz kolekcije Instituta vraćene u vinograde lokalnih proizvođača te su od njih proizvedena prva vina, koja su već pronašla put do tržišta i potrošača.

(REX)