LETEČI HOLANDEZ 1
Piše: Pavle Pavlović
Bila je 1981. godine kada je u sarajevski Informativno poslovni centar zagrebačkog  ”Vjesnika”  stigla zanimljiva vijest - u srcu kamenog krša i poskoka počela se ukazivati, niko drugi nego  - Gospa, majka Božja. Nije trebalo da prođe  ni nekoliko minuta a ja sam već jurio  u potragu za novim reportažama za nedjeljna ili tjedna izdanje moje Kuće. U Mostaru su me dočekali, sin Veseljka Primorca, našeg kolege iz  odjela Vjesnikove prodaje ” u Hercegovini”,  te njegov prijatelj. Punim gasom krenuli smo prema selu za čije ime nikada do tada nisam čuo. Zvalo se - Međugorje…
Put je vodio vijugavim, uskim asfaltom ka Čitluku,a  poslije makadamom prema Ljubuškom. Za nekoliko sati bili smo u središtu sela koje je ukrašavala velika katolička crkva i tek nekoliko  starih, razbacanih kuća.Zahvaljujući momcima iz pratnje, lako sam stupio u kontakt sa mještanima i svećenikom Zovkom u mjesnom Župnom uredu. Ljubazno me primio, počastio vinom i rekao da je najbolje da  sam  razgovaram sa djevojčicama i dječacima koji su vidjeli Gospu.
Naravno, da sam ga poslušao. Bas me je zanimalo sta mi imaju reci, i otkud ideja Gospi da se ukaze bas tu gdje je, činilo mi se, i Bog rekao laku noć.  Jer, gdje god pogledate, gdje god se okrenete  kamen i samo kamen. Sposobniji i pametniji davno su odavde otišli u bolje krajeve. Ostalo je tek nekoliko obitelji da s mukom obrađuje rijetke komade crnice.
Dočekala me grupica djevojaka i mladica, a ne djece.  Jedna od njih zvala se Marija Pavlović.  Pokušao sam odmah da je ulovim na to sto imamo isto prezime. Možda smo i neki rođaci. Možda ću  preko “rodice”  prije doći do Gospe. Znate kakvi smo, ništa bez veze i rođaka…
-Otkad viđaš Gospu?
-Već neko vrijeme
-Kako je počelo?
-Bila sam s drugom djecom na brdu kad odjednom nešto zasvijetli. Kao da je pala neka zvijezda. Uh jesam se prepala kada se preda nama ukazala Majka Božja. Sva je sijala. Lebdila je nad zemljom, jedno metar visine. Imala je lijepe,plave, krupne oči. Glas joj je bio umiljat. Strah koji sam osjetila, nestao je trenu i  oblila me neka toplina,blaženost...
-Kako ti se obratila, sta je rekla?
-Rekla je da je došla da nam kaže da živimo u miru ,ljubavi, slozi i da ćemo se opet vidjeti.
-I, jesi li opet vidjela?
-Kako nisam! Imamo sastanak skoro svakog dana . Nekada u pola šest, a nekada u pola osam naveče...
-Hoćeš je večeras vidjeti?
-Da, u pola osam
-Mogu li i ja doći. Da je zajedno dočekamo?
-Možete,!.
Bome, nije se lako bilo uspeti po oštrom kamenju.Još me je vise bilo strah poskoka. Zadihan stigoh na vrh na kojem su bili i drugi ”vidioci”, kako je svećenik Zovko nazvao one koji su imali susrete s Gospom. S tog platoa pružao se lijepi pogled na dolinu krša, u kojem je ležalo Međugorje,kao i na okolne gore.
-Eno tamo, na onom brdu, živi čovjek koji je bio slijep 30 godina. Progledao je zahvaljujući bilju sto su  njegovi ovdje ubrali i od toga mu pravili obloge za oči - kazuju me ushićeno
I tako valjalo mi je sada na slijedeće brdo. Pomislih ko se ovdje sa mnom igra. Djeca ili Gospa? Nakon nekih 45 minuta dođoh do potleušice u kojoj je živio dojučerašnji slijepac. Uđoh , sijedi čovjek  veselo skoči sa stolice i zabrinuto me upita:
- Za kim to rušiš?
- Kako to mislite?
- Pa, za kim žališ? Vidim sav si u crnom.
- Ah, to... Ma, nije žalost,nego moda. Volim crnu boju - pomislih -  prvi test je položio.Brzo je u polumraku skužio moju odjeću. Već sam počeo vjerovati kako se čuda događaju. Nakon još nekoliko rečenica, zamolih ga da izađemo napolje, da napravim nekoliko fotosa.
-Hajde, ako ti treba.
Krenusmo. On umjesto za mnom pravo u zid. Gotov je udario glavom! Uhvatih ga ispod ruke i polagano povedoh vani.
-E sad je bolje. Znaš kako je, bio mrak unutra - kao da se pravda.
-Dobro, a sada ćemo slikanje...
On kao da se izgubio u prostoru. Umjesto da gleda u mene i objektiv, okrenuo leđa i gleda negdje u prazno.
-Hoćemo li još jednom, a sada se okrenite - ponavljam.
On opet na pogrešnoj strani. I tako nekoliko puta. Nije mi trebalo puno da skontam da je jadnik preda mnom i dalje slijep,a da su neki klinci sto su prije mene otrcali u pravcu njegove kuće bili ” informatori”. Na brzinu su starom objasnili kako izgledam i kakve mi je boje odjeća... 
Bilo je skoro pola osam kada sam se umjesto gospe pojavio ispred Marijine kuće. Vrata i prozori zatvoreni.Nigdje nikoga. Kontam možda su u crkvi,ili na polju.Možda kod susjeda...Petnaest minuta do osam. Nigdje nikoga. Osam. Ništa. Čekao sam do devet. Moji vodiči iz Mostara već su počeli gubiti strpljenje. Požurivali su me na povratak. Nije lako voziti po mraku po ovim gudurama...
Bio sam prvi novinar koji je objavio veliku reportažu o ukazanju Gospe u Međugorju.  Mnogi nisu bili zadovoljni mojim tekstom. Šta mogu, kada volim da pišem samo ono sto sam vidio. Zamjerio sam se i Bogu i Partiji, tako su govorili.
Nekoliko dana poslije doznajem da su moji ljubazni vodiči imali nekoliko  ne bas ugodnih posjeta suradnika Državne bezbjednosti BiH. Podugo i potanko su ih ispitivali šta sam ja tamo radio. Začudo mene nisu dirali. Kao,  nekoliko godina poslije mi je rečeno, nisam veličao Gospu i svećenika Zovku, koji je zbog Majke Božje završio iza brave...Iste godine bio sam u Dablinu, u Irskoj. Otišlo s Vajtom na  “Euroviziju”  da pjevamo “Lejlu”. Naravno, Seid Memić je bio na pozornici,a ja u novinarskoj lozi  Na jednom od brojnih prijema sto su ih topli Irci pripremali za učesnike evropske pjevačke fešte, Vajta i ja se žešće prihvatimo “irskih kafa”.
-Uh, brajko, kako  on voli  da kaže, dobra im ova kafa. Mene već zanosi...
I tako šolja, po šolja ”kafe” mi smo bili već u dobrom raspoloženju. Neko je i zapjevao. Kompozitor Ranko Boban se ćopio gitare. Krug oko nas postajao je sve širi.Odjednom do nas dopre glas  i stihovi:
- Makedonsko devojče, kitka šarena...
- Dodro došao, buraz, hajde s nama. Kako je u Makedoniji - pokušavam da uspostavim kontakt sa omanjim čovjekom, kuštrave, činilo mi se, farbane plave kose.
- Hej, nisam ja Makedonac, ja sam Irac. Odavde iz  Dablina - odgovori mi tečno na našem  onda zajedničkom, materinjem jeziku.
- Super govoriš ! Gdje si to naučio?
- Ma, bio sam često dole kod vas. Imate lijepu zemlju.Proputovao sam cijelu obalu,a nedavno sam bio i blizu vašeg Sarajeva, u Hercegovini.
- Nije to bas blizu…
- Jeste, jeste. Bio sam u nekom selu, gdje su mi rekli da se ukazuje Gospa. Ja kao veliki  vjernik morao sam to da vidim.
- Kada si bio?
- Prije koji mjesec.
- Pa i ja sam u to vrijeme tamo boravio...
- A ti si taj novinar, o kojem su mi ”vidioci” pričali...
Kako je svijet mali, pomislih. Naravno ponovo sam ”kahfenisao” sa mojim novim drugom Majklom. Bio je drag,simpatičan. Činio mi se naivan kao dijete, a takve je imao i oči. Ali dijete kojem se morate diviti, pogotovo kada vam počne govoriti na slovenskom ili makedonskom jeziku. Hvalio se da zna oko 13 raznih jezika.
-Kod nas se kaže koliko jezika govoriš,toliko ljudi vrijediš.
-Ma, meni to ide lako. Znaš ono  - najteže je naučiti prvi jezik poslije ide lako.  Za nekoliko mjeseci ja progovorim na novom jeziku. Nadam se da se neću zaustaviti na ovih 13…
I Dablin bi i prođe.  Narednih mjeseci  daleke 81  boravio sam na Kosovu. Sjedim jednu večer u baru hotela ”Grand” u cistom albanskom društvu u koje me je uveo brat Sefčeta Hođe,  basiste nekada čuvenog ”Vatrenog poljupca” , kad neko viče:
- Pol, Pol otkud ti ovdje?
Okrenem se kada ono simpatični Majkl iz Dablina.
-Ma, je li to moguće - odgovaram
-Jeste,jeste  - nastavlja Majkl i sav sretan objašnjava da je ovdje da pomogne nekom folklornom društvu da uvježba plesne korake.
-I to znaš?!
-Pa, kako da ne! Zar ti nisam u Dablinu govorio da sam koreograf...
-Možda jesi, ali popilo se dosta ”kafa”.
Godine brzo prolaze. Sarajevo se užurbano priprema za  olimpijske igre u bijelom. Letim u avionu JAT-a sa službenom sarajevskom delegacijom koja iz Grčke treba da donese olimpijski plamen.
Dan  prije svečanog paljenja baklje provodim s kolegama novinarima u jednom od brojnih restorana atinske Plake. Atmosfera je super, pogotovo još kada nas je kafanski pjevač na našem jeziku pozvao da započnemo sa lomljenjem tanjura. Uh ruka me je zabolila koliko sam ih skršio...
Za stol dolazi konobar sa dvije boce vina.
-Ovo vam šalje društvo iz onog ćoška - kaže.
-OK, hvala lijepo. Podižemo čaše u pravcu stola u kutu.Ljudi sjede u polumraku. I oni podižu  čaše. Mislim sigurno neko od kolega, kao sto je, inače, bio običaj među nama.
Ubrzo stiže konobar sa još dvije  flaše i tako nekoliko puta. Nije bilo druge nego da se zaputim u ćošak i vidim ko je to tako galantan. Kad tamo  opet - Majkl.
-Hej Pol. Vidim uživate pa da vam pomognem - nastavlja on mrtva hladan na moje iznenađenje. - Sjedim s prijateljima Englezima i slavimo rođendan jednog od njih. Hoćeš li s nama?
Obrati se tada konobaru na tečnom grčkom. I za čas se za mene stvori stolica i čaša.
Sutradan, glava boli. Valja paliti baklju. Od uzbuđenja sam zaboravio da se javim Majklu, kako smo se već dogovorili. Vise ga nisam vidio.
Nakon gotovo pola godine, kada je i ZOI u Sarajevu već postajala prošlost na moju adresu  stiže velika i lijepa razglednica iz Tokija.
Ko li to meni piše. Okrenem  i pročitam:
-Dragi Pol, zao mi je da se nismo opet vidjeli u Atini. Rado te se sjecam sa mog puta po Japanu. Tvoj Majkl...
E, svašta .Kontam. jesam li mu dao moju adresu, telefon? Nisam, siguran sam...
Dani prolaze, novi zadaci preda mnom. Kad jednog dana telefon u Redakciji .
-Drug Pavlovic?
-Ja!
-Ovdje  (taj i taj op.p.) iz MUP-a BiH. Možete li doći na jedan razgovor?
-Rado, ali zašto?
-Nije ništa posebno, samo radi neke informacije - umiruju me s druge strane.
Sutradan sam u MUP-u, kod  “Sloge”. U hodniku susrećem nekog od raje sto radi tu. Veselo se pozdravljamo. Kontam kad  on  tako,onda nema frke.Ulazim u kancelariju kod tog i tog, dočekuje me s kolegom.
-Druže Pavloviću, jeste li vi u Grčkoj imali kontakte s ovim čovjekom - pokazuje mi sliku niko drugog nego - Majkla.
-Jesam, fina raja iz Dablina.
-O čemu ste pričali?
-Kako o čemu - već postajem zbunjen. I tako riječ, po riječ doznajem da je moj vrli Majkl, jedan od  najsposobnijih špijuna pod Krunom engleske kraljice. I da je svo vrijeme kada sam ga susretao bio u James Bond akcijama. Samo ne znam šta je to famozni 007 imao da traži u meni. Postao sam odjednom sam sebi vrijedan.
Majkl više nisam  susretao. Ma, više i nisam siguran. Čini mi se kada sam “se u ratu, probijao do naše raje na Marijindvoru, te poslije  do hotela ”Holidej in ” ,da me je jedan omanji čovjek s press-bedžom i pod šljemom, čudno i dugo gledao. Oči su mi bile nekako poznate i dječje naivne. Bas kao sto sam i ja bio naivan kada sam iz Međugorja pisao o onome što sam vidio,umjesto da sam govorio da sam vidio ono sto niko nije vidio. Možda bih danas bio pored  ”rodice ”Marije i njenih teniskih terena,bazena,nove kuće.Uz muža talijana. Čujem da je jedan od onih klinaca oženio i bivšu Miss Amerike. Djeca su bila pametnija i postala hadžije, a ja samo bjelosvjetski izbjeglica sa  sarajevskog Marijindvora koji vise ni Majklu nije interesantan.