IZ DRUGOG KUTA
Piše: mr.sc. Luana Poleis
Da li čovjek, sve, baš sve, na kraju preboli, pjeva (i pita se) Aki Rahimovski. Gdje je iskrenost nestala? - dodala bih ja. Postoji li apsolutna ljubav, vječna ljubav? Nema ničeg novog u tome što se pitam, svi znamo da su se pravi ratovi vodili zbog ljubavi. Je li moguće da je, kako neki tumače, ljubav „samo" spoj kemijskih elemenata? I, koliko oni mogu trajati? Ako preuzmemo optiku kemijskih reakcija, po kojima zaljubljenost traje šest (6) mjeseci, mogli bi to usporediti sa hrđanjem, oksidacijom ili truljenjem.
Kad nešto zahrđa, kao stara bicikla, uzmemo je i bacimo. Ako oksidira jabuka, skinemo onaj tami sloj što se stvorio, ponekad (posebno kad se prave kolači) dodajemo limun koji sprječava tu reakciju. Kad nešto istruli, jer, često, nismo dovoljno pazili, začepimo nos i pokušamo odmaknuti glavu skrivajući trulež kao da nije nikad postojala. Ako gledamo ljubav kao niz kemijskih reakcija, onda bi mogli definitivno usporediti ljubavni „život" s nabrojanim reakcijama. Ljubav, baš kao i kupnja bicikle, na početku budi veliku euforiju i želju za vožnjom i druženjem. Jedva čekamo vratiti se s posla (ili škole) kako bi dijelili zajedničke trenutke. To je faza „zaljubljenosti" i zanosa. Ne želimo se odvajati od voljene osobe, i idealiziramo je. Sve izgleda savršeno i ružičasto. A onda prolazi proljeće i ljeto - dolazi jesen i zima. Suprotno onome što mnogi maštaju, grijanje ispred kamina (ili pod dekama) zima ( u emotivnom smislu) donosi baš pravo zahlađenje, i stvaranje rutine.
Često ako se ta faza ne riješi kako treba, nastaje hrđa - oksidacija, oslobađanje emocija iz tijela, uma i srca prema vanjskim (drugim) destinacijama i kemijskim spojevima. Nekad nas privlače drugi, nekad samo želimo svoj mir. Nedostaje nam iskrenosti, prisnosti i potaknuti smo tražiti drugdje ono što nedostaje. Iako se hrđa i crnilo na jabuci može skinuti, očistiti i ona može biti ponovno dobra i sjajna kao nekad, nismo spremni na taj korak.
Ljubav je najzahtjevnija stavka u našim životima. Sve dolazi, prolazi i odlazi, samo ona ostaje u svojim različitim oblicima. Kad smo mali, ona je u našim životima kao oblik roditeljske ljubavi, i u tom obliku ostaje prisutna tokom cijelog našeg života, iako mijenja način svog izražavanja. Partnerska ljubav, koja bi trebala ući u naše živote u ozbiljnoj, odrasloj dobi, isto je ljubav koja bi nas (idealno) trebala pratiti do kraja našeg života.
To je ona ljubav koja nas ispunjava, koja je iskrena, poštena i puna vrijednosti. Kada entuzijazam ne popušta, kada je svaki dan nova avantura i u njoj pronalazimo utočište. Biti partner, bračni ili ne, znači dijeliti i podijeliti sve. To nije kad vodimo svatko svoji život, i drugog obavještavamo o tome, što nam se odgađa samo sporadično, kao izvještaj na poslu „kad je sve gotovo i ugovoreno". Takva ljubav, i takav odnos, može neke ispuniti, ali to je tako površno i bezobrazno prema partneru koji dijeli neke druge interese i misli da se veza bazira na iskrenijim parterskim odnosima.
Ono što neću spominjati u ovom članku je ljubav prema vlastitoj djeci, jer je ona apsolutna i nesebična ljubav, a ponovila bih roditeljsku ljubav koju sam navela na početku. Možda je samo ta i takva ljubav koja se nikad ne gasi, mijenja se ali nikad ne popušta.
Ljubav je kad sudjelujete aktivno u životu one druge osobe, bez potrebe za fizičkom prisutnošću. Ljubav je nešto što povezuje dvoje (ili više) ljudi na jednoj meta-razini. Kada osjećate osobu gdje god da je, kad više nije tako - dobro je zapitati se.
