SAMOSTALNA IZLOŽBA I PREZENTACIJA
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja samostalnu izložbu i prezentaciju Eurena Borkovskog: Arboreusi 2008. Izložba se otvara danas u 19 sati i ostaje otvorena do sredine prosinca. Eugen Borkovsky, ranih osamdesetih minuloga stolje?a, gotovo da je bio manje suvremen umjetnik nego li je to danas. Arboreusi su konstanta. No, Arboreusi ranih godina Eugenova stvaralaštva nastajali su u duhu sjetne modernisti?ke distance od prostora. Oni su tada, naime, prianjali u prostor ili na prostor… Aplicirali se su se na podlogu zida, silazili kao mobili sa stropa, samostalno nicali iz podloge tla, ali još uvijek nisu gutali prostor, niti je prostor gutao njih. Rasli su kao sastavni dio protežno prostorne konstante, kao ambijentalno integrirana ?injenica. Kako su godine prolazile, umjetnik je bivao sve suvremeniji. Priklonio se tendencijama arhitektoni?ne vezanosti objekta kojeg gradi s prostorom u koji ga smješta. S vremenom se onaj zemljani kromatizam (doduše uvijek prirodnih boja) po?eo kristalizirati u jezik monokromije na polovima krajnosti dviju ne-boja, bijele i crne. Tkanje je zamijenila ži?ana mreža, kompleksnu razgranatost grane njezina kaligrafska definicija. Predmet-ures, preko prostornog je predmeta postao sam prostor.
Objekti u prostoru izrazite ambijentalne poetike komuniciraju s nevidljivim vidljivoga, i s vidljivim ne vidljivoga. Njihova monokromna decentnost ne zna?i strogost jer geometrije misli kao ni geometrije stvari nema, ali ima bazi?nosti forme i bazi?nosti oblika. Svjetlo i sjena, prozirnost i ne-prozirnost, te krajnja granica fragilnoga u materiji, postaju temeljno pitanje kojem su Eugenova djela odgovori. Uglazbljeni su to odgovori, ritmom geste pisani, u vje?noj maniri kolaža otjelovljeni. A kolaž u ovom slu?aju pripaja mentalno i prirodno, dostatno opažaju i zasjenjeno aluzijom.
Eugenov djelatni vijek nisu samo Arboreusi. On je umjetnik dosljedan poetici svoga djela koji, unato? tome, luta mnogim stazama kreativnih izri?aja. On fotografira, piše, poseže za uvo?enjem tijela u oblik (posebno u aspektima fizi?kog teatra) kako bi udružio svoj rad s umjetnoš?u pokreta. On vodi galerijsku djelatnost Grožnjana, majstor je heraldi?kih rukotvorina, aktivan je, prisutan…stvarno postoji. On putuje i traži, pa se vra?a redukciji primarnog izazova. On je kontradiktoran. Nagomilava utiske, da bi ih razrahlio do osnovne mjere, do temeljne pre?e zraka.
Svijet tako, lišen naracije, opisuje sebe kao ogranak grane, ži?anom pre?om reda poduhva?ene u nježnu zamku slike. Teško je hodati pustopoljinom prostornih slika, ako oko nije iskusno u nježnosti gledanja. Teško je k tome opisati nešto sasvim ne-podložno opisivanju jer samo po sebi opisuje prostor, obujmljuje ga…opisuje liniju, obujmljuje ju.
Ovaj umjetnik je silno vezan za prirodu, ali jednako tako i za paukove mreže urbanih spletki postojanja. On je socijalno bi?e samo?e i druželjubiv usamljenik. To je tra? važan za razumijevanje njegova djela. Opreka o kojoj govorim, govore?i o Eugenu, ista je ona opreka koju plete pau?inastim nitima svoga rukopisa, decentne sadržaje i široke geste, sigurno, ali nedoticajno, komunikativno, ali distancirano.
Samosvojna i tvrdoglava kreativna pojava Eugen, nije se naslanjala na druge uzore osim osobne motivacije, uspjela je svoj karakter oprimjeriti prostornom igrom vje?itih, dragih Arboreusa. Sve je to (istovremeno) do pakla jednostavno. No, jednostavnost stvarnosti je fenomen sasvim suprotan virtualnom zoru svijeta. Zamka je u tome da se razlu?i njihova prividna sli?nost. Eugen nas ?eka u susjedstvu te dileme vje?ito združen sa svojim prostornim djelima, nude?i organski rukopis grane na podlozi pisma koje traje (kako rekoh) trideset godina. Dovoljno dugo, ali i netom, kao u jedan ?as. (REX)
