INTERVJU S ISTARSKOM LEGENDOM ELIJOM PISKOM
Imali smo priliku napraviti razgovor s istarskom pjevačkom legendom Elijom Piskom, kojeg mnogi nazivaju istarskim Mišom Kovačem i prvim brkom Istre. Od malih je nogu sanjao da će biti ono što je sada, a u svojoj je karijeri surađivao s mnogim poznatim skladateljima poput Đorđa Novkovića, Zrinka Tutića i Rajka Dujmića. Eliov životni moto je dati sve od sebe da svijet bude korektniji i pošteniji sa što više pozitivne. Svoj moto nastoji ostvariti kroz glazbeno djelovanje.Iza njega su i brojni hitovi kao što su “Con la supa Istriana”, “L’armonica triestina”, “Ciao Amici”, "Dobra ti večer ljubavi”, “Diže mi se, diže" i mnogi drugi. 

Elio, kakav je bio početak tvoje karijere?

- Ako krenemo od samog početka, moja karijera zapravo počinje 1983. godine kada sam snimio svoju prvu singlicu pod nazivom Una Ragazza Bionda. Prije toga bilo je raznih zanimljivih situacija, svirao sam u dva benda, pomalo svirao gitaru i pjevušio. Pjevanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu, dok je gitara bila više usputna stvar.

Zapravo, pjevati sam počeo jako rano, već kao dijete, s nekih pet godina. To se dogodilo u malom selu gdje sam rođen. S osam godina sam prvi put javno nastupio na jednoj priredbi i otpjevao pjesmu majci. To je za mene bio nevjerojatan doživljaj. Kad bih to usporedio s današnjim koncertima na profesionalnoj razini, mogu slobodno reći da mi je to bilo jednako snažno iskustvo kao i, primjerice, koncert u Areni.

Koji je bio ključni trenutak u tvojoj karijeri?

- Prekretnica u mojoj karijeri svakako je suradnja s Đorđe Novković. Od 1983. godine nadalje snimao sam ploče, najprije singlice, a zatim i velike long play albume. Nakon četvrte ploče, jedan prijatelj mi je iskreno rekao da, koliko god sve to bilo dobro, bez Đorđa Novkovića nema većeg iskoraka. Pokušavao sam doći do njega na razne načine, ali ništa nije uspijevalo. Nisam htio ići putem nekakvog "plaćanja" ili forsiranja, jer smatram da to nije ispravan način. Srećom, moj tadašnji menadžer za BiH, Mirsad Ivrić, bio je u dobrim odnosima s njim i zamolio ga je da napravi dvije pjesme. Te dvije pjesme su nastale, snimio sam ih, a kada ih je Đorđe čuo, rekao je: "Možemo raditi." I tako je zapravo sve krenulo.

Koliko je važno ostati vjeran svom glazbenom putu?

- Kad čovjek malo dublje razmisli o karijeri, shvati da je najvažnije ostati na svom putu. Često se dogodi da se izvođaču učini kako publici treba nešto novo, pa krene mijenjati stil. I ja sam napravio taj korak, 2009. godine sam otišao u folk dance smjer. Međutim, to se nije pokazalo uspješnim. Jednostavno, ne možeš pobjeći od onoga što jesi. Publika od nas traži ono po čemu nas je zavoljela na početku. Ja sam krenuo u zabavnom štihu i tu sam ostao. Danas mi je posebno drago vidjeti da i mlađe generacije, od najmlađih pa nadalje, prihvaćaju te pjesme, uz tu moju izraženu povezanost s Istrom i širim regionalnim prostorom.

Prisjetimo se Arene i tog tvog velikog nastupa.

- Sjećanja možda s vremenom malo izblijede, ali takvi trenuci ostaju zauvijek. Ideja za taj koncert došla je upravo od Đorđa Novkovića. Inspirirao se velikim koncertima poput onih koje je radio Bijelo dugme s orkestrima. Razmišljali smo kako to prilagoditi mom identitetu, pa smo došli do ideje da uključimo tradicionalni istarski instrument, trieštinu.

Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada sam, prije početka koncerta, izašao na pozornicu. Publika je već bila unutra i spontano je krenulo skandiranje "Elio, Elio". To me jako dirnulo. Sam koncert je bio spektakularan i sve je zabilježeno, ali ono što mi je posebno ostalo u sjećanju je atmosfera nakon koncerta. Imali smo privatno druženje u Loborici, a ljudi su i dalje pjevali i slavili. Čak se dogodilo da su sljedeće jutro, u Buzetu, ljudi koji su se vraćali s koncerta i dalje skandirali moje ime. To pokazuje koliko je taj događaj bio snažan.

Sudjelovao si u realityju Farma. Što te motiviralo na to iskustvo?

- Na Farmu sam otišao iz vrlo jednostavnog razloga, želio sam pokazati da se i poštenim radom može uspjeti. Htio sam ukazati na važnost običnih ljudi koji svakodnevno rade i stvaraju. Za mene je zahvalnost jedna od najvećih vrijednosti u životu. Te male stvari koje često zanemarujemo zapravo donose najveću sreću.

Koliko je Farma stvarna u odnosu na ono što vidimo na televiziji?

- U šali sam rekao, ali u tome ima puno istine, Farma je preslika društva. To je realan život, samo još malo naglašen. Ako si pozitivan, vrijedan i dobar, to se vidi. Ali isto tako, ako nisi, to se još više istakne. Mediji to dodatno pojačaju, pa se sve vidi još intenzivnije.

Postoji legenda o milijun dolara za tvoje brkove, je li to istina?

- Da, to je istina. Dogodilo se 1995. godine u Americi, tijekom nastupa u New Yorku. U šali, ali i pomalo ozbiljno, ponudili su mi milijun dolara da obrijem brkove. Kao što vidite, brkovi su i dalje tu. Odbio sam. Smatram da u životu ne treba prihvatiti baš sve što se nudi, jer to ponekad može odvesti u pogrešnom smjeru.

Danas si i autor svojih pjesama. Kako je došlo do te promjene?

- Nakon što nas je Đorđe Novković napustio 2007. godine, našao sam se u situaciji da moram sam krenuti stvarati. Istina, i prije sam povremeno pisao pjesme. Već 1983. napisao sam "Oženija se morski vuk". No tek kasnije sam se ozbiljno posvetio pisanju. Danas, već više od 12 godina, potpisujem i glazbu i tekstove svojih pjesama.

Nova pjesma "Ostani tu" već je vani. Kakve su reakcije?

- Da, pjesma je izašla prije otprilike mjesec dana. Jako sam zadovoljan reakcijama, kako na društvenim mrežama, tako i u medijima. Pjesma je počela živjeti svoj život na jednom širokom području. Volim reći da svaka pjesma mora imati četiri života: autorski, studijski, medijski i koncertni. Tek kada prođe sve te faze, možemo reći da je zaista zaživjela.

Može li publika ponekad zasititi jednog izvođača?

- To je potpuno normalno. Ako publici dajete previše istih stvari, može doći do zasićenja. Ne bih rekao dosade, ali ljudi požele nešto drugačije. Ipak, drago mi je da moje pjesme i dalje nalaze svoj put do publike diljem svijeta, od Australije, Amerike i Kanade, pa do Europe. Danas nastupam u Italiji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj.

Za kraj, što publika može očekivati u budućnosti?

- Budućnost je uvijek neizvjesna, ali ono što sigurno znam jest da želim ostati ono što jesam. Važno mi je ostati prizeman, jednostavan i vjeran svojoj publici. Ne volim komplicirati stvari niti stvarati mitove tamo gdje ih nema. Najvažnije je biti iskren. Nastupa će svakako biti, a moj cilj je jednostavan, doći među ljude i zajedno s njima uživati u glazbi.

(dv/ I.I.)