NAJVEĆA RUDARSKA NESREĆA U ISTRI - IZ OBITELJSKOG ALBUMA
Te je večeri «padre Domenico» otišao u noćnu smjenu u rudnik, obukao bijelu košulju, s željom da se ujutro vrati, iako umoran, ali bez tragova ugljene prašine i crnih očiju jer je njegova Maria imala 41 rođendan. U skromnom domu rudara nije bilo raskoši niti obilnih trpeza, skroman namještaj, i svetačka slika na zidu, tek nekoliko puta na godinu za stolom se objedovalo uz malo bolji ručak i domaće vino. Maria i njihovo četvero djece legli su spavati i hranitelja obitelji ispratili u noć s pozdravom «Sretno!» dobro znajući da je svaki pozdrav (odlazak u rudnik) možda i posljednji. Te su večeri djeca Mario, Veneranda, Gioconda i Bruno otprativši oca u zadnju smjenu legli s željnim iščekivanjem sutrašnjeg dana, jer su znali da će svi biti zajedno za stolom i da će za mamin rođendan možda biti fuži ili njoki sa šugom, a nakon toga i kroštule i slatki kruh. Kuhane kobasice koje su gladnim obiteljima rudari nosili iz noćne smjene imale su posebno mjesto u životu rudarske obitelji. Marija je rano ustala, ma da nije dobro spavala. Imala je neki čudan osjećaj nelagode, toga jutra nije kao i obično otišla služititi u gospodske kuće. Probudila se nešto prije nego je zvonik odzvonio pet sati, sanjala je raznobojne balone kako lete u nebo... Nije budila djecu, napunila je krbuna u sumpreš, ispeglala bijelu rikamanu tavaju od dote, a kućom se širio miris toploga kruha... Domenico toga jutra neće doći kući. Ručak će biti za ljude koji će donijeti nesretnu vijest.
U Oknu 1 oko 4.30 sati, pred sam kraj noćne smjene odjeknula je eksplozija. 240 metara pod zemljom zapalila se ugljena prašina i nastalo je više požara koji se velikom brzinom šire i izazivaju niz eksplozija koje oduzimaju 186 života, a još toliko će ljudi podleći ozljedama i trovanju u sljedećim danima. kao posljedica ove najveće tragedije u istarskom rudarstvu. Nekoliko je teorija, no točan uzrok nesreće nikada nije utvrđen, ostaje tek povijesna činjenica o najvećoj nesreći u Istarskim ugljenokopima Raša u četiristo godina dugoj iskopnoj aktivnosti.
Ta je 1940. godina bila prijestupna i 28. nije bio zadnji dan mjeseca Veljače, ali za oko 370 rudara bio je to posljednji dan ovozemaljskog života kojeg su napustili u mračnoj utrobi «broda» kojim su zajedno plovili kroz život.(L.K./D.B.P./Fotografije iz albuma obitelji Bosusco)
