PUTOPISNA REPORTAŽA BUDIMIRA ŽIŽOVIĆA

Istočna Srbija djeluje kao da je pomalo skrivena od prometnijih dijelova svoje države. Kako li je pak skrivena i nepoznata, gledajući iz moje perspektive. Stoga je poziv domaćina da se pridružim ekipi međunarodnih turističkih novinara, u posjet od pet dana, bio za mene  dalek i s moje strane suzdržan. Ipak, prevagnuo je sastav ekipe, većinom kolega s kojima sam puno puta bio na sličnim gostovanjima. Prevagnuo je i Đerdap, čiju magiju nikad nisam doživio. I poziv FIJET-a Srbije, odnosno tamošnjih turističkih organizacija Požarevca, Velikog Gradišta, Golupca, Negotina i Kučeva.

Mi, gosti, odmah nakon dolaska bili smo na konju. Ljubičevski konjanici, vitezovi, demonstrirali su nam njihove konjičke igre, srodne Alki i Prstencu. I ove godine obilježavaju 60 godina tih igara. Htjeli bi se sprijateljiti s barbanskom Trkom na prstenac.

Gotovo mi je nevjerojatno bilo čuti da je u tim krajevima rođeno 17 rimskih imperatora, da je u površinskim iskopima ugljena, kraj Kostolca, nađen cijeli kostur mamuta i puno arheološkog blaga iz vremena antike. Sve to besprijekorno prezentirano u arheološkom parku Viminacijum, koji je otvoren turistima sa svim smještajnim i ugostiteljskim sadržajima.

S osam i pol milijuna eura iz europskih fondova i još toliko domaćih sredstava, futuristički je opremljen Lepenski vir, rekonstruirano naselje osam tisuća godina stare civilizacije, koja je na obali Dunava, na Đerdapu, živjela od ribolova.

Sve što smo u pet dana obišli, a samo nabrajanje odvelo bi nas u nedogled, sve ima uporište u turističkome razvoju visoke kvalitete. Recimo, kultni manastir Tumane, s ogromnom uređenom okolicom i s gotovo svakom travkom počešljanom, godišnje primi u posjet više od milijun posjetitelja. Posjetili smo i Srebrno jezero, pravo turističko primorsko, oprostite pridunavsko mjesto. Restorani, kafići, terase, šetnice i staze uz rijeku i mirno jezero, na trenutak bi prevarili nekog u pomisli da je na moru. Čak me je i taj naš miris mora pokušao zavesti.

Ram i Golubac, preuređene tvrđave, uz novčanu pomoć Turske i Europske unije, na obali Dunava, također su značajne turističke destinacije, s godišnjim posjetama od 500 i više tisuća turista. Kod Golipca, prije sužavanja u đerdapsku klisuru, Dunav je najširi, 6.100 metara.

U rijeci Pek i danas se ispire zlato. Okušavaju se i brojni gosti u tome, ali u Suvoj Reci saznali smo da ima i profića koji se time bave.

S tim u vezi, jedna od manje lijepih slika je rudnik bakra i zlata, kod Majdanpeka, je ogroman rudokop, dubine 200 a možda i 300 metara, koji se odmah do grada može vidjeti iz autobusa. Djeluje kao vulkansko ždrijelo koje bi i grad moglo progutati. Kupili su ga Kinezi, a radna snaga je domaća.

U kučevskom kraju svojevrsno čudo su ogromne pećine s magičnim pričama oko svake od njih. Magija i legende, vjerojatno ostaci paganske kulture, izuzetno se njeguju po vlaškoj kulturi. Inače ovdje živi vlaški i srpski narod u vidljivoj slozi i s puno nehinjenog gostoprimstva.

Obišli smo, uz dosta pješačkog i penjačkog truda, Dubočku pećinu i Ravništarku. Dubočka ima impresivan ulaz od 40 metara širine i 30 visine, a prohodna je u duljini od 2.275 metara. Ispod nje na jednoj travnatoj uzvisini, turistički novinarti doživjeli su tradicionalni ritual homoljskih Vlaha, trans Rusaljki, uz njihovu glazbu i ples. Nešto što ostavlja snažan emotivni receptivni pečat.

Negotinski kraj bogat je vinovom lozom i brojnim vinskim podrumima. Po tome se izdvajaju dva sela, Rogljevo i Rajac. Oba sela su zapravo vinska sela, jer tamo se nalaze samo podrumi, danas ih ima 120, a vlasnici žive u drugom selu. Zanimljivo da u Rogljevu postoji i francuski podrum. Naime, Francuz je otkupio jedan podrum i razvio svoj posao. Možda je to povezano s tradicijom da su nekad Francuzi, u vremenu pošasti od filoksere, dolazili u ove krajeve kupovati vina na veliko, jer jedino ovdje filoksera nije stigla.

Ima i puno destilerija u kojima se rade vrlo kvalitetne voćne rakije. U Cvetkovom salašu imaju destileriju u kojoj se posebno izdvaja metil alkohol. A što se hrane tiče, to je posebna priča. Hrana je također priča o tradiciji i kulturi ovoga kraja. Vlaški tradicionalni recepti su ekonomični, a namirnice vrlo raznolike, s dosta povrća i samoniklog bilja, žitarica, riba i, naravno, mesa. Ali osnova za mesna jela nije roštilj. Osobito je čest na stolu sir, u punomasnim varijacijama, jer ovdje se ne radi kajmak. Kačamak je gotovo redovit. popularno jelo su plašinte ili vlaške palačinke, tijesto punjeno jajima i sirom, preklopljeno i prženo u vreloj masti. Od kolača spremaju se galete, suhe pite s orasima ili šljivama, pečeno voće i patišpanj, identičan istarskom i po nazivu i recepturi.

Organizacija ove đite bila je sjajna. Svagdje smo bili srdačno dočekani, počašćeni, a folklorni program ovdje je vrlo razigran i slikovit.

Sad mi Nacionalni park Đerdap i široka okolica uopće nisu tako daleko.

(B.Ž.)