REGIRANJE- IUSTITIA ET PAX HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE
Piše: Vladimir Kapuralin
Pojedinac, pa i kolektivitet ima pravo na zaborav i remiscenciju, ali nema pravo ciljano i sa predumišljanjem, na nebulozan i degutantan način ignorirat činjenice i na taj način revidirati povjest. Povod ovom reagiranju je izjava komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, od 16. XI o.g.  Tom izjavom biskupi osporavaju komunistima patriotizam, pa i antifašizam, jer se kako navode, «nisu oduprli osvajačima u travnju 1941. godine», nego tek 22. lipnja, danom napada na SSSR, čime su kako kažu «ustali u obranu jedne strane države,....». Komunisti su se do tad, kako ističu u izjavi «mirili s nacifašističkom okupacijom i režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog antifašizma, ....».
E sad ono što je povjest zabilježila, a nije kasnije demantirano, se bitno razlikuje od ove konstrukcije. Komunuisti su tada od monarhističke vlasti pred napad na Jugoslaviju tražili da budu mobilizirani, naoružani i uključeni u obranu zemlje, što je vlast glatko odbila. Time su nehotice komunistima učinili uslugu, izostavljajući ih iz grupacije onih koji će doživjeti slom, kapitulaciju i deportaciju, koja je iza toga slijedila.
Suprotno biskupskim izjavama, ali i činjenicama koje su  neosporno poznate i njima, CK KPJ je 10. travnja 1941. godine formirao svoj Vojni komitet sa Titom na čelu, a 15. travnja uputio je proglas narodima Jugoslavije, u kojem je objavio, «da će KPJ, bez obzira na sudbinu Kraljevine Jugoslavije i njene vojske, nastaviti borbu do konačne pobjede, ....».
Period nakon kapitulacije komunisti su iskoristili za pripreme za obranu zemlje u uvjetima organiziranog ilegalnog rada, prikupljano je oružje, mobilizirano je ljudstvo, iskorišten je dio vojno osposobljenog kadra, koji je prišao pokretu, a od neprocijenjive vrijednosti bili su preživjeli dobrovoljci, povratnici sa  ratnim iskustvom iz španjolskog građanskog rata. Nakon 22 liopnja 1941. godine i napada na SSSR te su pripreme ubrzane, u skladu sa promjenjenim uvjetima. Pa nije točno da je ustanak, kako kažu biskupi u Hrvatskoj počeo 22. lipnja, jer je odluku o pokretanju oružanog ustanka protiv naci-fašističkog okupatora i njegovih domaćih pomagača, donio Politbiro CK KPJ na svojoj sjednici 4. srpnja 1941. godine, pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita. Taj je datum nakon oslobođenja obilježavan, kao Dan borca. Uspješan i sinhronizirani početak ustanka i pobjeda u ratu koja je uslijedila zorno govore ne o «mirenju sa nacifašističkom okupacijom», nego o ozbiljnosti i temeljitosti u pripremi i vođenju oružanog otpora okupatoru, što je komuniste, iako nisu bili najbrojniji subjekt u društvu, uvrstilo u onaj najučinkovitiji.
Službeno je ustanak u Hrvatskoj započeo 27. srpnja 1941. godine i to je obilježavano kao Dan ustanka.  Nakon secesije 90-ih, nova je vlast, sa Tuđmanom na čelu, taj dio povjesti revidirala i proglasila 22. lipnja danom «antifašističke» borbe. Dva su razloga jednako važna, po mojem uvjerenju, zašto je tako postupljeno. Jedan je činjenica, da su u akciji 27. srpnja učestvovali domicilni građani srpske nacionalnosti, a napadnute su bile ustaške snage, što je za Tuđmana i novu vlast bilo «neprobavljivo» i drugi, što je trebalo izmislit datum, koji bi prethodio 4. srpnju čime bi hrvatski komunisti bili izuzeti iz organiziranog integralnog dijela KPJ i dodijeljena im uloga «slobodnih strijelaca». 22. lipanj nemože predstavljat niti ustanak, niti antifašističku borbu, jer toga dana nikakve borbr nije ni bilo. Grupa komunista iz Siska, je toga dana otišla u šumu i formirala odred, nakon što su bili provaljeni, kako bi spasili svoje živote i organizaciju, to je bila racionalna i opravdana odluka i najbolje što su u tom trenutku mogli učinit, pa tako treba to i vrednovat. Sam Josip Boljkovac, svijedok tog vremena, nedavno je u TV emisiji Nedeljom u 2, izrekom spomenuo, kako je taj odred nakon devetnajest dana rasformiran. Prihvatanjem «kukavičjeg jaja», koje im je podmetnuto, antifašisti su pokazali da nisu imuni na  oportunizam i sami sebi učinili medvjeđu uslugu, pa se eto doveli i u situaciju da im biskupi dijele packe. 
Točno je da je stanovništvo okupiranih područja  nakon I sv. rata prvo imalo «bliski susret» sa fašizmom i iz toga razvilo i autentično antifašističko iskustvo dvadeset godina prije ostalih naroda u tadašnjoj državi. Ali to se nemože pripisati samo hrvatima, iz jednostavnog razloga što ta okupirana područja nisu pripadala niti bila nastanjena samo hrvatima. Zmago Jelinčić, je lanjske godine ne bez ponosa istaknuo u jednoj slovenskoj TV emisiji, kako je njegov stric bio «prvi antifašista» Slovenije, kao pripadnik organizacije TIGR. Biskupi pak vide istarske hrvate, kao «prve u Evropi koji su se oduprli talijanskom fašizmu». Da nebi štopericom mjerili tko je bio «prvi» antifašist, ili apotekarskom vagom mjerili tko je bio «najveći» antifašist, istina će biti zadovoljena, ako kažemo da je najveći otpor fašizmu na okupiranim područjima pružen od  strane pripadnika novonastale Komunističke Partije Italije, u kojoj su rame uz rame djelovali: tlijani, hrvati, slovenci, ali i pripadnici ostalih narodnosti, koji su se tu našli nakon raspada K und K monarhije. Ne zanemarujem ni otpor fašizmu, koji je dolazio od strane istarskih Narodnjaka, ali je i on bio u znatnom dijelu prožet klasnim motivacijom.
Začuđuje izrazito naivna tendencija, kad biskupi govore o Proštinskoj buni i Labinskoj republici, pripisujući im socijalnu i nacionalnu motivaciju. Teško je prihvatit da biskupi neznaju da se radilo o pokretu političkog ekonomskog i revolucionarnoga karaktera, sa izrazito klasnom motivacijom. Što je i razumljivo, znajući da je upravo rudarstvo grana sa izrazito prisutnom migracijom radnika.  Utvrđeno je da je među više od 2000 učesnika pobune labinskih rudara, bilo pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti, a dvojica poginulih rudara u sukobu sa vojskom: Maksimilijan Ortner i Adalbert Sikura, također nisu bili Hrvati. U optužnici podignutoj protiv učesnika rudarske pobune pred okružnim sudom u Puli, također ni traga o nacionalnoj motivaciji, pobunjenih rudara. Ali je zato naznačeno da su vlasti štrajk tretirale kao «uspostavu Sovjetskog režima».
Iz analiza svijedoka i raspoložive dokumentacije nema potvrde, da je Labinska republika proglašena niti formalno organizirana zbog državotvorne ili nacionalne motivacije. U crvenoj federaciji koju je vodila komunistička partija bilo je učlanjeno 850 rudara, a u štampi se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.
Tako se upravo na zazivanju labinske pobune rudara, biskupima bježeći i zazirući od komunista desio malo žešći bumerang, ali raduje što prihvaćaju i cijene taj događaj.
Oksimoron, da je «totalitarni komunizam bio brat blizanac rasističkom nacizmu», odnosno izjednačavanje komunizma i nacizma, je bespredmetno komentirat ili analizirat.Veće zanimanje pobuđuju pokušaji uspoređivanja komunizma i izvornog kršćanstva, koji kreću iz crkvenih krugova, doduše ne crkve u hrvata, ali i od predstavnika te crkve, počimnju dopirati signali, o neodrživosti vrijednostnog sistema, koji bazira na profitu i neograničenoj eksploataciji čovjeka, koja narušava dostojanstvo i ograničava ljudsku slobodu.

U Puli 23. XI 2009.