KONFERENCIJA SRP-a I DRUŠTVA „JOSIP BROZ TITO“
U prostorijama Antifašista grada Pule Vladimir Kapuralin, predsjednik SRP-a Istre i Ratko Crnobori, predsjednik Društva Josip Broz Tito Pula, održali su zajedničku konferenciju povodom osvrta na izjavu komisije Iustitia et pax, Hrvatske biskupske konferencije o antifašizmu.
Vladimir Kapuralin navodi da poput malog djeteta koje ne može bez dude, ni Crkva u svom van konfesionalnom političkom nastupu ne može bez komunizma. Kako je to postao trajni proces, njegova su univerzalna pravila upotrijebljena i u najnovijoj harangi izraženoj u izjavi komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, koja je ovaj put plasirana kroz prizmu antifašizma. Tom izjavom biskupi osporavaju komunistima patriotizam, pa i antifašizam, jer kako navode, „nisu oduprli osvajačima u travnju 1941. godine“ nego tek 22, lipnja, danom napada na SSSR, čime su kako kažu „ustali u obranu jedne strane države,…“.Komunisti su se do tada, kako ističu u izjavi „mirili s nacifašističkom okupacijom i režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog antifašizma,…“.
Povijest je zabilježila da su komunisti tada od monarhističke vlasti pred napad na Jugoslaviju tražili da budu mobilizirani, naoružani i uključeni u obranu zemlje, što je vlast glatko odbila. Time su nehotice komunistima učinili uslugu, izostavljajući ih iz grupacije onih koji će doživjeti slom, kapitulaciju i deportaciju, koja je iza toga slijedila, ističe Kapuralin.
Suprotno biskupskim izjavama, ali i činjenicama koje su neosporno poznate i njima, CK KPJ je 10. travnja 1941. godine formirao svoj Vojni komitet sa Titom na čelu, a 15. travnja uputio je proglas narodima Jugoslavije, u kojem je objavio „da će KPJ, bez obzira na sudbinu Kraljevine Jugoslavije i njene vojske, nastaviti borbu do konačne pobjede,…“.
Period nakon kapitulacije komunisti su iskoristili za pripreme za obranu zemlje u uvjetima organiziranog ilegalnog rada, prikupljano je oružje, mobilizirano je ljudstvo, iskorišten je dio vojno osposobljenog kadra, koji je prišao pokretu, a od neprocjenjive vrijednosti bili su preživjeli dobrovoljci, povratnici s ratnim iskustvom iz španjolskog građanskog rata. Nakon 22. lipnja 1941. godine i napada na SSSR te su pripreme ubrzane, u skladu sa promijenjenim uvjetima. Kapuralin navodi da nije točno da je ustanak, kako kažu biskupi u Hrvatskoj počeo 22. lipnja jer je odluku o pokretanju oružanog ustanka protiv naci-fašističkog okupatora i njegovih domaćih pomagača, donio Politbiro CK KPJ na svojoj sjednici 4. srpnja 1941. godine pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita nakon čega su započeti ustanci po republikama, a u Hrvatskoj se to dogodilo 27. srpnja.
Uspješan i sinkronizirani početak ustanka i pobjeda u ratu koja je uslijedila zorno govore o ozbiljnosti i temeljitosti u pripremi i vođenju oružanog otpora okupatoru, što je komuniste uvrstilo u najučinkovitiji subjekt u društvu.
Nakon secesije 90.-tih, nova je vlast, sa Tuđmanom na čelu, taj dio povijesti revidirala i proglasila 22. lipnja Danom antifašističke borbe. Razlog leži u činjenici da su u akciji 27. srpnja učestvovali domicilni građani srpske nacionalnosti, a napadnute su bile ustaške snage, što je za Tuđmana i novu vlast bilo neprobavljivo i drugi je razlog što je trebalo izmisliti datum, koji je prethodio 4. srpnju čime bi hrvatski komunisti bili izuzeti iz organiziranog integralnog dijela KPJ i dodijeljena im je uloga „slobodnih strijelaca“. 22. lipanj ne može predstavljati niti ustanak, niti antifašističku borbu, jer toga dana nikakve borbe nije ni bilo. Grupa komunista iz Siska je toga dana otišla u šumu i formirala odred, nakon što su bili provaljen, kako bi spasili svoje živote i organizaciju, to je bila racionalna i opravdana odluka i najbolje što su u tom trenutku mogli učiniti, pa tako treba to i vrednovati. Josip Boljkovac, svjedok tog vremena, nedavno je u emisiji Nedjeljom u 2, izrekom spomenuo, kako je taj odred nakon devetnaest dana rasformiran. Antifašisti su pokazali da nisu imuni na oportunizam i sami sebi činili medvjeđu uslugu, pa se doveli i u situaciju da im biskupi dijele packe.
Kapuralin je naglasio da je točno da je stanovništvo okupiranih nakon 1. Svjetskog rata prvo imalo „bliski susret“ sa fašizmom i iz toga razvilo i autentično antifašističko iskustvo dvadesetih godina prije ostalih naroda u tadašnjoj državi. To se en može pripisati samo Hrvatima, jer ta okupirana područja nisu pripadala niti bila nastanjena samo Hrvatima. Zmago Jelinčić je lanjske godine istaknuo u jednoj slovenskoj TV emisiji kako je njegov stric bio prvi antifašista Slovenije, kao pripadnik organizacije TIGR. Biskupi pak vide istarske Hrvate kao prve u Europi koji su se oduprli talijanskom fašizmu. Da se ne bi mjerilo tko je bio prvi ili najveći antifaštist, istina će biti zadovoljena ako se kaže da je najveći otpor fašizmu na okupiranim prostorima pružen od strane pripadnika novonastale Komunističke Partije Italije, u kojoj su rame uz rame djelovali Talijani, Hrvati, Slovenci ali i pripadnici ostalih narodnosti koji su se tu našli nakon raspada K und K Monarhije. Kapuralin ne zanemaruje niti otpor fašizmu, koji je dolazio od strane istarskih Narodnjaka, ali je i on bio u znatnom dijelu prožet klasnom motivacijom.
Kapuralin navodi da začuđuje izrazito naivna tendencija, kada biskupi govore o Proštinskoj buni i Labinskoj republici, pripisujući im socijalnu i nacionalnu motivaciju. Teško je prihvatiti da biskupi ne znaju da se radilo o pokretu političkog, ekonomskog i revolucionarnog karaktera sa izrazito klasnom motivacijom. To je i razumljivo, ističe Kapuralin, znajući da je upravo rudarstvo grana sa izrazito prisutnom migracijom radnika. Utvrđeno je da je među više od 2.000 učesnika pobune labinskih rudara bilo pripadnika barem sedam različitih nacionalnosti, a dvojica poginulih rudara u sukobu sa vojskom: Maksimilijan Ortner i Adalbert Sikura, također nisu bili Hrvati. U optužnici podignutoj protiv učesnika rudarske pobune pred okružnim sudom u Puli, također ni traga o nacionalnoj motivaciji pobunjenih rudara. Naznačeno je da su vlasti štrajk tretirale kao „uspostavu Sovjetskog režima“.
Iz analiza svjedoka i raspoložive dokumentacije nema potvrde da je Labinska republika proglašena niti formalno organizirana zbog državotvorne ili nacionalne motivacije. U crvenoj federaciji koju je vodila komunistička partija bilo je učlanjeno 850 rudara, a u tisku se pokret nazivao La Repubblica rossa, San Marino comunista ili Comune parigina Istriana.
Van je svake pameti i pristojnosti, ističe Kapuralin, izjednačavanje nacizma i komunizma, što biskupi sugeriraju i time njihov bjesomučni antikomunizam postaje civilizacijski problem. Crkva nema legitimaciju da sudi o sukobljenim stranama u Drugom Svjetskom ratu jer ona nije bila po strani, već na krivoj strani, onoj poraženoj i tamo je i ostala. Dokaz tome je što je Crkva jedina živa institucija hrvatskog društva koja nikad NOB nije prihvatila kao oslobođenje i pobjedu, nego kao poraz, pa i okupaciju. U svojoj slijepoj mržnji prema komunizmu ona nikada nije shvatila da je NOB prije svega pobjeda naroda, bez obzira na veliku ulogu komunista koju su u njoj imali.
Ratko Crnobori je istaknuo da kada Crkva govori o osudi, govori o osudi komunističkih zločina, kao da nije ni bilo drugih. Napominje da je negiranje zločina isto zločin. Zločin treba priznati i osuditi. Kakav je stav Crkve kod osude zločina? Papa Ivan Pavao 2. je priznao zločine katoličke Crkve u J. Americi te je priznao i zločin da su progonili Galilea Galileia, ali tek nakon 400 godina što se to dogodilo.
Naglasio je da nikada nisu optužili Hitlerove zločine kao komunističke zločine. 1945. je Vatikan organizirao prebacivanje najvećih zločinaca u J. Ameriku i skrivao ih je.
Crnobori postavlja pitanje da kakva je osuda Crkve kada se viče Ubi Srbina? Pita se gdje je tu reakcija Crkve?
Prihvaća da se treba boriti za istinu, a onda bi se Crkva trebala prva toga pridržavati, a ne pridržava se. (E.O.)