GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Nije mi bilo lako otići u Slavonski Bord jer je bilo riječ o pogrebu, a drugi je razlog činjenica da je to jedan od onih gradova koji je po nastanku ove države teško mučno i depresivno stradao. Prije drugog svjetskog rata to je bio industrijski grad. Pogodovalo mu je to što je na križištu puteva, jednako daleko od Zagreba, Beograda, a kroz njega se putovalo do Sarajeva. Postojala je građanska klasa, austrougarski činovnici, sitni trgovci i poduzetnici. Najčešće mađarskog, českog, slovačkog, njemačkog i židovskog podrijetla. Bilo je puno industrijskih radnika i vrlo snažnog komunističkog pokreta na čijem je čelu bio dečko iz Brodskog varoša, Đuro Đaković. Po slavonskim selima živjelo se od poljoprivrede. Najprije su stradali Židovi, pa nakon rata Nijemci, nacionalizacijom su ukinuti sitni industrijalci ili veliki zemljoposjednici. I dok je njima nanesena nepravda, grad je napredovao. Uz tvornicu Đuro Đaković koja je držala cijeli kraj, bilo je drvne ili vinarske industrije. Masovno se naseljavalo iz Bosanske posavine. A onda je sve kihnulo prije dvadeset i nešto. Kompletna industrija sa Đurom na čelu. Počeo je i rat. Brođani su poprilično ginuli na frontu ili od granata i bombi koje su bacali zrakoplovi ne bi li porušili Savski most. Danas, puno godina kasnije, mnogi ne rade. Ljudi su još uvijek u filmu rata, puno je muškaraca koji se šeću u maskirnim uniformama. Sretni su državni činovnici ili oni koji su zasluženo ili prevarom izvukli dobre vojne invalidnine. Među njima i jedan moj koji bi imao razloga biti sretan. Ali bez obzira na dobru vojnu mirovinu ili naslijeđenu zemlju, pa se za svoj hobi bavi poljoprivredom, on je nesretan čovjek. Jer misli da su mu nesposobni, bahati političari oteli mladost. Pet godina je ratovao, a kad se vratio, njegovo je poduzeće bilo potpuno opljačkano, a radnici na burzi. Dobio je mirovinu, ali su mu sinovi nezaposleni. Unatoč završenim školama preživljavaju radeći na zemlji s ocem, što je prava sreća jer barem imaju što za jesti. Priča o Slavonskom Brodu vrijedi za mnoga mjesta u zemlji. I slažem se s tim mojim, koji nije nekakav intelektualac ili filozof, ali je svjestan u dubini duše da su nam uzeli ne samo mladost ili godine kad smo bili u naponu snage, nego su i našoj djeci i unucima zapaprili. Ne znam koliko je onih koji su bolno postali svjesni da su nas dvadeset i nešto godina vozali, napumpavali kojekakve političke probleme nauštrb ekonomije. Danas više nemamo garanciju da bilo koja od vlasti zna što radi ili ima viziju kako zemlju koja je pet godina u recesiji izvući iz dreka. Kad sam bio mlađi i luđi, padao sam na ideološke rasprave. Sa prijateljima i poznanicima bjesomučno polemizirao. Tada mi ni u snu nije padalo na pamet da se može dogoditi da završim na ulici, da mi je budućnost neizvjesna i da, što je najgore, ondje gdje bih eventualno mogao raditi ne postoje kriteriji vrijednosti, kvalitete, poštovanja struke i odrađenog. Nitko ne poštuje ugled ili minuli rad. Dapače, počinje mi se činiti da čovjek ima priliku stvoriti karijeru samo ako je kreten, nemoralan, beskrupulozan i politički umrežen. Utoliko nisam čak ni izašao na posljednje izbore, a imam i ozbiljan problem što se budućih tiče. Jer ni ovi sad ni oni koji bi mogli doći, ne ulijevaju mi povjerenje. Pogledajte naslove u medijima. Sada se svi pitaju kada će nam biti bolje, kada ćemo iz jezive krize koja nas ubija, jede nam živce i troši tijela? Nema odgovora na to pitanje. I dođe mi da zaplačem od muke kad vidim svoju sedamdesetdvogodišnju mater, seosku učiteljicu koja je, nebitno, dobro ili loše, odgajala generacije, a sada u kući ima sto kuna i srećom je na akciji kupila nekakve jeftine salame koje jede svaki dan. Zar je to život? Zar je to zaslužila? Bitange su joj ukrale starost. Zato još jednom ponavljam. Svi mudraci koji nam prodaju sporedne teme, a ne odgovaraju na pitanje, kako dalje, jesu zlotvori. Oko sebe šire crnilo i ružnoću. Jer uvijek je bilo i uvijek će biti da je ljepota, pjesma, glazba, poezija ili slikarstvo dolazila iz onih zemalja u kojima su ljudi bili siti.