PRVI DIO PUTOPISA
Prelazimo prve kilometre etiopijske države. Pitamo se što očekivati u Etiopiji? Da li će biti veliki glad i siromaštvo, kakva će biti infrastruktura, kakvi su ljudi, itd.? I dok mi tako razmišljamo šta i kako, ni na kraj pameti nam nije došlo ono što je uslijedilo. Najprije primjećujemo da je Etiopija zaista “visoka”država. Većina države nalazi se na preko 3000 kilometara nadmorske visine. Zavičaj je brdoviti. Sve je zeleno, krave se šetaju po travi i uživaju u svježem zraku. Zadivljeni smo. Koristimo woki-toki i stalno smo na radiovezi s Švicarcima koji voze ispred nas. Uvjeravamo ih da smo negdje krivo skrenuli i da smo zalutali u Švicarsku. Oni se slažu s nama. Pogledi s ceste su prekrasni. Povremeno stajemo kako bi Dajana i Yolandi slikale prirodu. Mi smo totalno šokirani. Ne znam da li je to zbog toga što smo došli u kišnom dijelu godine pa sve živi i cvjeta ili jer CNN i BBC nisu vidjeli ovaj dio zemlje, ili zato što smo došli iz Sudana, zemlje-pustinje, ali ovdje je toliko lijepo da nam dođe da se tu preselimo.
Etiopija ima 79 milijuna ljudi. Većina radi u poljoprivredi. Na cesti stalno viđamo stada krava i deva. Nije čudno vidjeti dječaka od 5- 6 godina kako vodi stado od stotinjak krava. Mi uživamo u pogledu ali krave često pobjegnu na cestu pa trebamo naglo kočiti. Zaista smo iznenađeni vidjeti toliko mladih ljudi/djece kako rade. Čak smo u jednom trenutku odlučili stati i kupiti drva za roštilj od jednog dječaka koji je stajao kraj ceste.
Budući da smo krenuli rano ujutro s granice, imamo šanse stići još danas u Bahir Dar, poveći grad smješten kraj jezera Tana. Dobra cesta pomogla nam je u tome. Uz pomoċ GPS-a nalazimo “Ghion” hotel-kamp gdje imamo namjeru prespavati. Nakon što smo se registrirali na recepciji, krenuo sam preparkirati auto. Okrenem ključ i ništa se ne dešava. Auto ne želi upaliti. Izgleda da starter motor ne dobiva dovoljno volti. Pregledamo baterije i sve su ok. Pregledamo starter motor i on je ok. Auto upaliti na ‘gurku’ ne možemo, jer je automatik. Katastrofa…
I dok ja čeprkam po autu, Coenraad blijedi k’o krpa i kaže; “Ivan, ne osjećam se dobro, mislim da imam malariju”. Ne pitam ga dvaput jer zaista izgleda loše. Vadimo prvu pomoć u kojoj imamo dva različita testa za malariju. Odlične vijesti. Jednom je istekao rok trajanja a drugom rok istječe za mjesec dana. No što je tu je. Vadimo Coenraadu krv i radimo test. Dok čekamo rezultat, Coenraadu postaje sve lošije i lošije tako da smo gotovo sigurni da ima malariju. No test se pokaže negativnim. Nema logike, nešto mora biti. Možda smo nešto krivo napravili? Radimo test opet. Rezultat je isti, no Coenraad se osjeća sve gore. Koliko nismo priželjkivali malariju, sad bi nam dobro došla jer imamo tablete protiv malarije ali ako je nešto drugo onda smo gotovi. E sad nas malo hvata panika. U jednoj smo od najnerazvijenijih zemalja svijeta, auto nam ne radi a Coenraad brzo gubi tekuċinu i boju kože. No s druge strane imamo sreću da smo u gradu i da nam se auto nije pokvarilo negdje u prirodi u toku dana.
Uspijemo nabaviti prijevoz, Coenraad i Yolandi idu u bolnicu, a ja i Dajana radimo na autu. Dajana slika svaki korak koji napravim s kamerom tako da bi znao sastaviti ono što rastavim. I tako do kasno u noć. Ne nalazim rješenje. Nadamo se da je jutro pametnije od večeri, puštamo sve i idemo spavati.
Ujutro odlučim naći autoelektričara koji bi nam mogao popraviti auto. I koliko god da puta čujem od drugih putnika da mehaničari u Africi mogu popraviti apsolutno bilo šta, uvijek sam skeptičan kad ih vidim na djelu. Dolazi naš autoelektričar i od alata nosi samo jednu žicu otprilike metar dugu. Pa spaja i prespaja plus i minus i se sve dimi. Nekoliko ga puta zamolim da koristi moj alat i mjerač volti rađe nego žicu jer ċe nam sve spaliti. Ali nažalost, naš mehaničar ne priča engleski. Kad sam počeo gubiti živce s njim, zahvalim mu se na usluzi.  On mi govori da je sve ok, samo da trebam promijeniti bateriju. Ja i Coenraad smo uvjereni da je u krivu. Sve su nam baterije nove novcate i  nemoguće je da je do baterija.
Coenraad nam po povratku iz bolnice govori da je bolnica jako loša i da izgleda da ljudi idu u bolnicu samo ako su na samrti. Doktor ga je testirao i ustanovio da ima takozvanu “Thyphoid Fever”koja se dobije fekalnom kontaminacijom. U slobodnom prijevodu – najvjerovatnije da je pojeo ili popio nešto što je bilo zagađeno ljudskim ili životinjskim izmetom. Piše u knjizi da je smrtnost mala i da s antibioticima bi trebalo biti ok.
Auto odlučimo odšlepati u Toyotinu garažu u centru grada i pustiti profesionalce da ga pregledaju.  Nakon pola sata u garaži, mehaničari nam govore isto što i lokalni mehaničar. Kriva je baterija. Iako na mjeraču pokazuje da je puna, čim se optereti, voltaža padne skoro na nulu i zbog toga auto ne može upaliti. Naša amaterska greška mogla nas je koštati više nego nova baterija. Nije nam jasno kako je ‘Optima Deep Cycle’ baterija koju smo platili preko $300, prestala raditi nakon samo nekoliko mjeseci. No kupujemo bateriju i riješavamo problem.
Dobro smo prošli. I auto i Coenraad su preživjeli. Švicarski tim Johan i Raphael s Land Roverom su još uvijek s nama a i Klaus je stigao do tog istog kampa, pa nam se i on pridružuje. Odlučujemo nastaviti zajedno. Izvodimo ih sve vani na večeru kao znak zahvale što su bili s nama i pružili nam potporu dok smo mi riješavali auto-zdrastvene probleme. Odlučimo ostati u Bahir Daru još jedan dan i odmoriti se. Sutra rano ujutro kreċemo za Lalibelu koja skriva poznate crkve isklesane iz kamena i slapove Nila koji se nalaze u neposrednoj blizini Lalibele… (Uskoro slijedi drugi dio… / REX)