SUDAN - PRVI DIO PUTOPISA
Iako smo napustili Egipatsko kopno, sljedećih 24 sada biti ćemo u vodama jezera Nasser, što je također svojim većim dijelom Egipatski teritorij.
Jezero Nasser, dugo 550 kilometara, nastalo je kao rezultat sagradnje Visoke Brane Aswan nasred rijeke Nil. Ono je granica između Egipta i Sudana, od kojega 83% jezera pripada Egiptu, dok tek mali dio koji pripada Sudanu, Sudanci preferiraju nazivati Jezero Nubia umjesto Nasser.
Zbog specifične situacije gdje se iz Egipta u Sudan može prijeći jedino brodom preko jezera i to samo dva puta tjedno, upoznavanje drugih putnika je neizbježno. Brod je prenatrpan ljudima i njihovom prtljagom te užasno smrdi. Mi smo se smjestili na palubi jer je unutar broda preklaustrofobično. Kasnije saznajemo da je brod po njihovim standardima polu prazan(!), i da zna biti i do tri puta više putnika i stvari. Kretajući se po brodu najčešće moraš preskakati jeftine europske mikrovalne peċnice i televizije. Jedna je grupa ljudi na brodu, pretpostavljam, bila deportirana. U Egiptu su ušli na brod s lisicama oko ruku, no nakon što je brod krenuo, policija im je skinula lisice.
Mi upoznajemo neke zanimljive putnike iz Europe i ubrzo se svi okupljamo u jednom kutu broda gdje se nadamo da ċe biti sigurnije kad padne noć. Iako je Coenraad to nazvao ‘rasističkim potezom’, svoje ċe Južnoafričke komplekse morati ispuhati negdje drugdje.
Upoznajemo se sa zaista zanimljivom grupom putnika. Mladi Švicarci Johannes i Raphael putuju s Land Roverom. Želja im obići Afriku prije nego što Raphaelu započne vojni rok u trećem mjesecu slijedeće godine. Motociklist Klaus iz Njemačke veċ 27 godina svake godine uzme tri i pol mjeseca godišnjeg odmora te na potpuno prerađenoj Yamahi TT putuje po svijetu. Među nama amaterima Klaus je prava enciklopedija znanja. Zatim, tu je i Rufus, profesor iz Engleske koji putuje javnim gradskim prijevozom. I Christian iz Norveške koji hm... hoda! Započeo je svoje putovanje prije dvije godine u Beču kao hodočasnik te je hodao sve do Jeruzalema. Nakon što je stigao u Jeruzalem odlučio je nastaviti ‘hodati’ dalje te mu je želja stići do Etiopije. Ovaj brod mu je prvi put da koristi javni prijevoz, naravno, zbog iznimne situacije. No kad je na kopnu uvijek odbije bilo kakvo prijevozno sredstvo i hoda. U torbi ima samo violinu i Bibliju i nešto malo hrane dovoljne da preživi dan. I dok ć pada razmjenjujemo si zanimljive priče na palubi broda. Interesantno je to što svi imaju isto mišljenje o Egiptu i naše je iskustvo čini se još najblaže s obzirom na druge.
Duga noć odspavana na podu palube broda bez ičega svoga jer nam je sve u autu, prošla je sa sto postotnom stopom preživljavanja.
Ujutro, u vrijeme izlaska sunca, na kopnu s desne strane broda, primjećujemo Abu Simbel. Abu Simbel, možda jedan od najpoznatijih egipatskih turističkih atrakcija, dva su ogromna kamena hrama sagrađena još u 13. stoljeću prije Krista za vrijeme vladavine Faraona Ramessesa Drugog. Originalno isklesani iz planine, oba su hrama 1960. u potpunosti premještena na umjetno brdo izgrađeno visoko iznad rezervoara Visoke Brane Aswan na rijeci Nil.
Napokon stižemo u Sudan, poslije Somalije druga najnestabilnija vlada na svijetu. Iako je brod stao prije sat vremena, policajac nas vodi u klaustrofobične prostorije broda gdje nas nepismeni doktor pregledava za svinjsku gripu. Nakon izlaska čeka nas granica, ovog puta bezbolna. Klaus poznaje veċinu službenika i vrlo brzo imamo čovjeka koji ċe nam pomoći ‘srediti papire’. Nakon prelaska granice sjedamo u taksi, odnosno jedan stari Land Rover ‘pick-up’ koji nas vozi do prvog grada Sudana - Wadi Halfa. Radujemo se hotelu jer nam je dosta smrdljivog broda. Imamo izbor od dva hotela. Klaus kaže da je onaj malo dalje bolji od ovog prvog te mi slušamo starog znalca. Dolazimo u hotel. Nema vode, samo u nekoj bačvi stoji voda iz rijeke Nil koja ima boju zemlje, struje nema po noći – ventilacija ne radi, kreveti su hand-made u pravom smislu riječi a krov je napravljen od trstike tako da po danu i u sobi možeš izgoriti od sunca. Ako ovaj ‘bolji’ ovako izgleda, ne želimo znati kakav je onaj drugi “gori” hotel. Ali nemamo druge, moramo čekati 24 sata da nam stigne auto.
Wadi Halfa, moram priznati, nije najatraktivnija točka Sudana. Mali, prašnjav grad, od kojega su mnogi dijelovi morali biti premješteni zbog čestih poplava koje su se događale prilikom izgradnje Visoke Brane.
I dok smo mi očekivali da ċe biti ‘pakao na zemlji’ dočekati auto u Wadi Halfi, vrlo brzo smo osjetili dobrodošlicu domaċina. Za razliku od prijašnje zemlje, ovdje nema svađa oko cijena koje smo često imali u Egiptu. Iako nas je ulaz u Sudan koštao preko $1500 u razno raznim papirima i taksama, cijene u restoranima su jako jeftine. Toliko jeftine da niti ne računam koliko šta kosta jer koliko god da jedem uvijek naplate manje od jednog eura.  Svi su ostali nastavili putovanje osim nas koji čekamo svoja vozila. Mi, Klaus i Švicarci. Razmjenjujemo si mišljenja i priče te pokušavamo provesti naše vrijeme u Wadi Halfi što ugodnije. Drugi dan dobivamo vijest, “plutača” s našim vozilima ċe tek danas krenuti. Objašnjenja nema. To znači čekati još jedan dan. Na temperaturi preko 40°C nema se razloga nervirati. Kupi vodu od litre i po, pojedi još jedan falafel sendvič u lokalnom restoranu i preživi još jedan dan u najužarenijem gradu na svijetu.
Treći dan bilo nam je rečeno da će ‘plutača’ stići u 10 sati ujutro, no bližilo se 3 sata popodne kad smo ugledali naš auto na horizontu. Klaus vadi svoj motor dok mi čekamo Raphaela i Johannesa da izvade svoj Land Rover, no Landy ne želi upaliti. Nema druge, guramo ga s plutače. Stepenica je preko pola metra ali Land Rover ima dovoljno visine da je može napraviti. Spojimo kablove na našu bateriju i pokrenemo ga. Svi su sretni, kraj je panici.
 Opet papirologija, opet plaćamo nešto što neznamo šta je ali napokon smo slobodni. Prelazak granice iz Egipta u Sudan uzelo nam je gotovo cijeli tjedan. Sve što želimo je otići iz famoznog hotela i spavati u svojoj tendi. Kupujemo hranu u restoranu i iako smo pozvani na besplatnu večeru od strane vlasnika restorana povodom završetka muslimanskog mjeseca Ramadana, odbijamo tu ponudu te odlazimo nekoliko kilometara izvan grada i kampiramo u pustinji.
Naše vrijeme u Wadi Halfi bilo je teško. Nismo navikli živjeti bez vode i WC-a, bez krova nad glavom i ostalih osnovnih životnih potrepština, ali ljudi koje smo sreli na putu do tamo, te ljudi koji žive u Wadi Halfi, učinili su naše vrijeme ugodnim i nezaboravnim. Siguran sam da će svakome od nas, europskih putnika, Wadi Halfa zasigurno ostati u dugom sjećanju. (REX)