DEŽULOVIĆ: VJERUJTE, NE ŽELITE ŽIVJETI U SVIJETU KOJI NASTANJUJU GRADONAČELNICI PULE
U svojoj kolumni "Ugovor s đavlom" objavljenoj na Portalu Novosti, Boris Dežulović "opleo" je po svom sugrađaninu, a pulskom gradonačelniku Filipu Zoričiću, zamjerajući mu provođenje cenzure za vrijeme njegovog mandata kao ravnatelja pulske Gimnazije. U kolumni se dotakao i svojih prvih doživljenih cenzura iz 1982., koje uspoređuje s ovim Filipa Zoričića. U dijelu kolumne o pulskom gradonačelniku Boris Dežulović kaže:
"Prije par godina gostovao sam u pulskoj Gimnaziji i družio se s učenicima, članovima školske novinarske grupe i njihovim mentoricama, knjižničarkom Ivanom Petrinić i profesoricom hrvatskog jezika i povijesti Jelenom Pavić. Odmah na početku upozoren sam da direktor škole, "moj" Splićanin Filip Zoričić, nije oduševljen njihovim naumom da me pozovu u goste, a kamoli da to najave skarednim Feralovim naslovnicama na školskom panou.
Ravnatelj Zoričić, jasno, nestao je iz škole čim je započelo naše druženje u prepunoj školskoj knjižnici, koje se oteglo bogami na cijela tri sata. Bio sam istinski oduševljen poštenom energijom pulskih gimnazijalaca i njihove male novinarske grupe te njihovim školskim listom Žurnal – koji će te godine biti nagrađen kao najbolji srednjoškolski list u Hrvatskoj – pa sam se nekoliko mjeseci kasnije rado odazvao pozivu da za drugi broj napišem osvrt o Žurnalu.
Tekst za drugi broj napisao sam, eto, još prije dvije godine, ali on se, da skratim priču, nikad nije pojavio u školskom listu Gimnazije Pula. Četrdeset godina kasnije – život piše humoreske – opet sam se tako susreo s cenzurom u školskim novinama.
Kad je mala, hrabra i uglavnom ženska ekipa Žurnala došla u ured ravnatelja tražiti novac za štampanje drugog broja, Filip Zoričić je objasnio da tog novca – a riječ je o jebenih pet hiljada kuna – škola nema, cinično im poželjevši sreću u traženju sponzora. Kad je pak mala, hrabra i uglavnom ženska ekipa Žurnala uspjela dobiti novac od Županije, ravnatelj Zoričić jednostavno im je, shvativši da klinci stvarno misle raditi novine, zabranio rad. Da, baš zabranio: uoči tiskanja drugog broja ravnatelj je mentorici novinarske grupe izrijekom zabranio svaki daljnji rad na Žurnalu, a novinaru koji je s učenicima radio kao sumentor zabranio i rad i ulazak u zgradu Gimnazije.
Zašto? Drug direktor nije ponudio nikakvo objašnjenje i nijedan argument, ali razloge je lako pretpostaviti: u drugom broju, osim mog osvrta o Žurnalu, trebao je biti objavljen i razgovor s Bornom Sorom i Domagojem Zovakom, dvojcem iz NewsBara, i tekst o skejterskoj kulturi, i svašta nešto još, uključujući i razgovor sa splitskim novinarom i piscem Juricom Pavičićem, kojemu je revni drug direktor također zabranio ulazak u školu (mrzim uskličnike i opaske autora u zagradama, ali: !!!), pa su učenici i članovi novinarske grupe razgovor s njim, na temu "Zašto nas korupcija ubija?", obavili u – kafiću.
Ukratko, umjesto da – poput bezbroj sličnih hrvatskih školskih novina – pišu o proljeću u svom zavičaju, ekskurziji u Vukovar, generalu Blagu Zadri, blaženom Alojziju Stepincu, čudu uskrslog Isusa i veličanstvenim uspjesima Gimnazije pod vodstvom fantastičnog Gospodina Ravnatelja, mladi Puležani naumili su pustiti ruku i pisati ponešto slobodnije, o korupciji, satiri, skejtanju i ostalim fenomenima stvarnog ljudskog života, onoga kojega, kažu, ima nakon škole.
Škola, međutim – kako davne 1982. u Splitu, tako i četrdeset godina kasnije u Puli – nikad nije ni bila zamišljena kao vježbalište slobode za stvarni život. Baš kao što 1982. to nije bila sloboda za koju su se borili naši partizani, tako ni danas to nije sloboda za koju su se borili naši branitelji.
Sljedeće godine Fantastični Gospodin Ravnatelj kao nezavisni kandidat pobijedio je na lokalnim izborima i postao gradonačelnik Pule, i epizoda sa zabranom Žurnala ostala bi tako zaboravljena fusnota iz njegove biografije, da ovih dana Pulu ne trese kriza gradske vlasti, i da se novinar Glasa Istre nije dosjetio u intervjuu podsjetiti Fantastičnog Gospodina Gradonačelnika kako je u sukobe sa suradnicima dolazio i dok je bio ravnatelj pulske gimnazije, zabranivši školski list Žurnal. Na što je Filip Zoričić mrtav hladan odgovorio kako on "nikome ništa nije zabranio" i kako, sad doslovno citiram, "drugi broj, koliko se sjećam, nije izašao jer nije ni tiskan".
Logika kojom "drugi broj nije izašao jer nije ni tiskan" ne uči se u, hm, klasičnoj Klasičnoj gimnaziji, kakva je ona u Puli: Filip Zoričić vjerojatno ju je naučio kao sjemeništarac u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji don Frane Bulić u Splitu, u zgradi bivše Tehničke škole, koju je država tih dana velikodušno ustupila Crkvi. Da, bila je to ista ona stara Tehnička škola u čijim smo podrumima, popularnim Katakombama, svirali davne 1982., one godine kad se Filip Zoričić rodio.
I da, Filip Zoričić – sad ste povezali – rodio se u petak, 28. svibnja 1982., onoga dana kad sam se pod šakama i nogama poslovnog partnera direktora naše škole prvi put u životu susreo sa spregom moći i sile.
Bio je to dobar horoskopski znak, i malom Filipu bile su zapisane velike stvari: u državi koju će uskoro dočekati u školi svaka će, eto, gimnazija biti nadbiskupijska, a svaki učenik sjemeništarac. A u podrumima nadbiskupijskih gimnazija ne održavaju se koncerti, ne gostuju u sjemeništima bezbožne i nezavisne duše, niti se sjemeništarci uče slobodi.
Na koncu, izgledat će vam možda ova priča nevažna – jer riječ je, zaboga, samo o jednom malom srednjoškolskom listu – ali meni u ovom trenutku, a vama kako hoćete, važnije priče u Hrvatskoj nema. Pretvorimo li sve gimnazije u nadbiskupijske, a sve učenike u sjemeništarce, djeca će nam sutra biti gradonačelnici Pule. A vjerujte, ne želite živjeti u svijetu koji nastanjuju gradonačelnici Pule.
Za četrdeset godina, cijeli život čekajući drugi broj, shvatit ćete da su jedna knjižničarka, jedna profesorica hrvatskog jezika, nekoliko gimnazijalki i par gimnazijalaca bili posljednja straža vaše slobode."
(DV/PREUZETO S PORTALNOVOSTI.COM)
