PRVOMAJSKI INTERVJU

Boris Cerovac postao je nakon propasti Uljanika, kakvog smo nekada znali ,sindikalac kojem se vjeruje, razloga za veliki Prvomajski intervju ima na pretek, a ovaj razgovor nastojimo lišiti nepotrebnih svečarskih  tonova jer radnicima nije potreban demagogija., prazna govorancija o skrbi o potrošačkim košaricama nego konkretne akcije, Boris Cerovac iz Jadranskog sindikata sigurno jamči zanimljiv intervju. 

KAKAV JE TRENUTNO POLOŽAJ RADNIKA, NAJVIŠE BI VOLJELI FOKUS BACITI NA ISTRU, IMAMO LI PRAVA NA ZADOVOLJSTVO?

Nažalost, položaj radnika u Istri identičan je položaju radnika u RH. Nakon što su sustavno uništavana društva koja su zapošljavala veliki broj radnika i u kojima su sindikati lakše uspijevali ugovarati veća prava radnika, dogodio se ulaz stranog kapitala, koji je ulagao u Istru zbog profita kojeg ostvaruje na manjim plaćama radnika i lošijim uvjetima rada u usporedbi sa državama zapadne Europe. U isto vrijeme  novi poslodavci, vlasnici iz RH koji često dobivali su badava uništavana društva, gledali su kako u kratkom vremenskom periodu izvući što više novaca, ne uvažavajući rad i radnika. Naravno da su ovakvu klimu iskoristili i obrtnici koji su u posao ulagali svoja sredstva. Odnosili su se prema radnicima kao i ostali u okruženju. Ne bih želio da ispada da generaliziram, jer uvijek se nađu i svjetliji primjeri poslodavca. Danas političari svojim odlukama  Istru pretvaraju u turističku zonu uništavajući i ono malo realnog sektora koje nam je ostalo. Razvijaju se trgovački lanci koji prodaju uglavnom uvozne proizvode. Većina radnika može se zapošljavati za trgovce ili turističke radnike, jer drugih poslova ima sve manje. Plaće radnika su nedostatne za dostojan život, radnici ne žele raditi u turizmu, sezonski, uglavnom tri mjeseca bez slobodnog dana, uz plaće koje su mnogo manje od zemalja Europske unije. Upravo zbog takvog odnosa političara i poslodavaca prema građanima RH mladi odlaze trbuhom za kruhom što neminovno utječe na opstanak sustava, pogotovo zdravstvenog i mirovinskog. Velike i negativne promjene dogodile su se i kod radnika u društvima kojima je osnivač, općina, grad ili županija. Nekad, su svi željeli raditi u navedenim društvima, jer ti je posao bio osiguran do mirovine, a plaće su bile veće nego ostalih radnika u okruženju, što više nije slučaj. Danas je i tamo, kao i svugdje drugdje postao problem pomanjkanja radne snage. Upravo zbog navedenog nema mjestu zadovoljstva ni među radnicima, a ni među poslodavcima.

ULJANIK JE BOLNA RANA, S TIM U SVEZI IDEMO U SRŽ, IMALI ŠANSE DA SE ULJANIK ODRŽI, AKO NE, TKO JE TAJ KO BI TREBAO TO JAVNO REĆI, PUNO JE NAPISANO O ULJANIKU, NO JOŠ UVIJEK NEMA ODGOVORA, TREBA LI NAMA UOPĆE BRODOGRADNJA?

Brodogradnja u Istri, RH treba nam koliko nam trebaju poljoprivreda, drvna industrija,tekstilna industrija, čeličane, turizam, trgovina i drugo. Smatram da se nikada politika, gospodarstvo ne smije održavati na samo jednoj grani. Potrebno je razvijati čim više različitih djelatnosti, a prvenstveno realni sektor. Treba si svatko od nas postaviti pitanje što mi u Istri imamo od realnog sektora? Koja nam je to industrijska gospodarska grana ostala i koje se danas pokušava razviti? Zar nam pandemija izazvana COVID 19, nije bilo dovoljno upozorenje da se samo od turizma ne može se opstati, jer se on lako uruši. Zar i prostor gdje se nalazi Uljanik treba pretvoriti u turističku zonu ili dopustiti devastaciju kakvu su doživjeli Katarina, i drugi kompleksi. Zar trebamo još jedan Muzil koji zjapi 30 godina prazan, bez idejnih rješenja? Pozivam političare i druge građane da objave  kome bi se prodalo ili dalo prostor Uljanika, jer grad, županija i RH nemaju materijalnih sredstava da ulažu u prostor Uljanika? Brodogradnja u Uljaniku može biti održiva, ako se ne razmišlja na način da se u njoj mora zapošljavati čim veći broj radnika neovisno o potrebi, kao i da se novac nepotrebno ne odljeva preko dijela kooperacije. U dosadašnje dvije godine pravo je čudo da se u Uljanik Brodogradnji 1856doo, broj radnika povećao do petstotinjak, da se ugovaralo poslove, a da nije bilo banke koje je kreditirala. Kako je narastao broj radnika, tako je poslovanje postalo sve teže održivo sa vlasnikom koji je u stečaju, te bez vlasnika kojem je interes brodogradnja nemoguće je ugovarati kredite i investirati u tehnološku obnovu, što otežava poslovanje. Danas imamo pokazatelje da je jedan gospodarski subjekt zainteresiran za kupovino većinskog vlasničkog udjela i nastavak brodogradnje. Ostaje da čekamo 08.05.2023., dan kada će se održati dražba po početnoj cijeni od 20,7 milijuna eura. Ako tada Uljanik dobije novog većinskog vlasnika, nadam se da će se u budućnosti graditi brodovi, zaposliti dodatni broj radnika, što bi mogla biti jedna jako dobra pozitivna priča za grad Pulu i okolicu.

JESMO LI POSTALI ROBOVI TURIZMA, DALI JE MOGUĆE DA NITKO NE RAZMIŠLJA O NIČEMU DRUGOME, DALI SE ITKO U OVOJ DRŽAVI BAVI VIZIJOM KAKO I ŠTO DALJE, IMA LI UOPĆE ŽIVOTA BEZ TURIZMA

Svjedoci smo da u RH, ona stranka koja ima više afera bolje kotira na izborima. Očito je da se u RH vrijednosti doživljavaju drugačije od Europske unije. Zašto bi političari preuzeli odgovornost, počeli odrađivati posao za koji su plaćeni, kada mi građani podržavamo više njihov nerad, nego rad. Ali, tako ne može do vijeka. Negdje mora doći na naplatu. Mislim da stiže naplata, jer odluke političari ne donose samostalno nego im je nametnuta izvana, upravo zato što su nas prekomjerno zadužili i rasprodali (opljačkali) državnu imovinu. Tko kupuje turističke komplekse? dosad se pokazalo da su to strani investitori, a građani RH samo su pokušali zaraditi pa su se i sami okrenuli toj gospodarskoj grani. Dolazi do zasićenja sa turističkim aranžmanima. Ceste su nam loše, ali ljeti prepune turista, i smoga koji nastaje od silnih vozila. Cijene su nam zbog turizma podivljale, te su nam prehrambene namirnice i mnogog drugog skuplji od zemalja Europske unije, a plaće drastično manje. Postajemo  konobari, kuhari i trgovci, a žele nas platiti po minimalnoj plaći, unatoč nedostatku radne snage. Promjene su moguće samo onda kada se bude dogodila kritična masa. Kada građani budu shvatili da smo svi mi pojedinci i da samo zajedno možemo se oduprijeti lošem gospodarenju.

MORAM VAS PITATI I JEDNU TEMU O KOJOJ SE NE PRIČA, DALI POSTOJI ZAŠTITA RADNIKA KOJI DOLAZE IZ CIJELOG SVIJETA, SVJEDOCI SMO DA IMAMO SVE VIŠE STRANIH RADNIKA, TKO BRINE O TOJ SIROTINJI, IMAJU LI ONI BILO KAKVU ZAŠTITU.

Strani radnici ne dolaze u RH raditi lagane i čiste poslove, koji su dobro plaćeni, već poslove koje ne žele raditi radnici RH, i koji su dodatno slabo plaćeni, a uvjeti rada lošiji. Kao što su radnici RH u zemljama EU uglavnom manje plaćeni od domicilne radne snage, tako poslodavci postupaju i prema stranim radnicima u RH. Poslodavci im uglavnom obećaju nešto, a kada se radnici odvaže doputovati rade pod nekim novim, lošijim pravima nametnutih od istih poslodavaca. Politika je kroz zadnje izmjene Zakona o radu dodatno izašla takvim poslodavcima na ruku, jer nije bilo dovoljno što su ozakonjene agencije, već se uvelo platforme, agregate na koje se ne odnose odredbe Zakona o radu. Dakle političari su kroz zakon poslodavcima dozvolili da rade što ih je volja, a da zato ih nitko ne može kažnjavati. Sindikati su tu gotovo nemoćni. Mi iz NSRH zajedno sa još nekoliko sindikata ukazivali smo na tu opasnost, ali zato nije bilo sluha. I danas pokušavamo raditi na obrani prava stranih radnika, ali državne institucije ostale su nijeme, ne poduzimaju ništa, a obrazloženje im je u Zakon o radu, gdje nemaju obveza. Ostalo je da se te radnike pokuša okupiti i da se krene prosvjedima, jer kao što sam rekao uporišta u Zakonu nema.

MOŽE LI NEKONTROLIRANI PRILJEV RADNIKA IZ INOZEMSTVA NA BILO KOJI NAČIN UGROZITI DOMAĆE RADNIKE?

Ovo je pitanje o kojem bi svi radnici trebali dobro razmisliti. Utjecaj nekontroliranog priljeva radnika iz inozemstva pogoršava stanje u RH, kao i prava domicilnog radnog stanovništva. Ako poslodavac može uvesti jeftinu stranu radnu snagu, domicilno radno stanovništvo mu nije potrebno jer mu je financijski veći teret. Upravo povećanjem broja strane radne snage, umanjuju se prava domicilnog radnog stanovništva. Umanjuje se plaće i pogoršavaju uvjeti rada. Stoga, građanima RH trebao bi biti cilj da se u RH dovodi što manje radne snage kako bi se moglo povećavati ionako mala prava radnika u usporedbi s radnicima iz EU. U ovom trenutku imamo sreću u nesreći što je kod stranih radnika koji danas dolaze raditi u RH problem jezična barijera, kao i nepoznavanje poslova koje su došli odrađivati. Takvi radnici nisu efikasni, stoga poslodavci moraju računati i našu radnu snagu. no, postavlja se pitanje što nas očekuje sutra? Bojim se da poslodavci rade na modelima kako poboljšati kvalitetu strane radne snage, kako bi postali neovisni o domaćoj radnoj snazi. Žao mi je svih stranaca koji dolaze raditi u HR, u neadekvatne uvjete, ali na nama je da se brinemo i o budućnosti naših građana.

KAKO GLEDATE NA OVU BLAGDANSKU BRIGU O RADNICIMA. SVIMA SU PUNA USTA PRAVA, A VEĆ 2. MAJA, KADA SE OPERU KAZANI S GRAHOM I OČISTE GRADELE , SVE MUKE POČINJU OD POČETKA?

Zadnjih trideset godina proslava 1.Maj postala je igrokaz. Naime, nekad su sindikati za 1.Maj sa trgova slali poruke s čime se je nezadovoljno, a što trebaju mijenjati političari i poslodavci. S vremenom to se pretvorilo u obraćanje političara novinarima, (jer građana i sindikalaca gotovo da na trgovima nema), sa porukama kako oni razumije građane i sve što rade, rade u interesu građana. Za vrhunac proslave političari dijele besplatno grah, srdele…, što ipak nije besplatno jer je plaćeno iz proračuna kojeg kroz nametnute poreze punimo mi građani.Za takav odnos prema građanima djelomično su krivi političari, a većim dijelom mi građani. Zašto? Zato jer političari i poslodavci bez okupljanja kritične mase, neće sebe mijenjati, već će nametati nam pravila kojima svakim danom imamo sve manje prava. Kao što sam rekao, možemo za 1.Maj pojesti „besplatno“ porciju graha ili srdele i o tome pričati, a drugi dan početi stezati remen i grozničavo tražiti kako riješiti svoj materijalno-financijski status. Možemo po kuloarima prozivati druge zato što nam je loše, ali dok se ne okrenemo sebi i odlučimo da sami damo doprinos promjenama za bolje sutra, tonuti ćemo sve više u siromaštvo.

MOLIM VAS JEDNU ISKRENU PORUKU, LIŠENU DEMAGOGIJE, ŠTO JE ZA VAS 1. MAJ, ŠTO VAM ZNAČI TAJ DAN?

Pozivam građane da krenu mijenjati sebe, donose odluke što sutra mogu uraditi u interesu svih građana, da nađu slobodno vrijeme za okupljanje na utvrđenim mjestima na kojima treba se pokazati nezadovoljstvo sa politikom, političarima, zakonima i pravima koje ostvaruju. Samo zajedno možemo uraditi pomak u pravima građana. 1.Maj je samo jedan dan u godini koji je za većinu radnika neradni dan i kojeg se može iskoristiti za druženje u povorkama organiziranim za iskazivanje nezadovoljstva stanjem u kojem se nalazimo. Kroz godine, kako one prolaze, tako čovjek mijenja pogled  na sve oko sebe pa tako i na 1.Maj. Utopiš se u ponašanje većine, te umjesto da se pokaže poruka odgovornim, okreneš se prema svojoj obitelji i prijateljima. No, nameće se pitanje dokad, do kuda se može trpjeti nepravda, zar se sve što su generacije prije nas  gradile treba urušiti, da ostanemo bez ičega, da bi se probudili i pokrenuli se boriti za bolje sutra. 
Zato SRETAN NAM 1. MAJ, krenimo tražiti da se svaki dan jede „besplatno“, a da za 1.Maj pokažemo snagu i spremnost za borbu za veća prava.

(NENAD MARJANOVIĆ FRIC)