OPTUŽBE ZA SELEKTIVNO ZASTUPANJE I ZANEMARIVANJE SPORTA
Nakon što je pulski student Zlatko Nikolić, bivši predsjednik Studentskog zbora, napao sadašnju ravnateljicu Sandu Rojnić Sinković, u komentarima su se javili mnogi bivši studenti i bivši predsjednik Studentskog zbora, koji su branili ravnateljicu, te uputili kritike na rad Studentskog zbora.
Kao bivši student Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i nekadašnji predsjednik Studentskog zbora, autor prvog osvrta izražava duboko razočaranje i zabrinutost zbog smjera u kojem, prema njegovim riječima, ide dio sadašnjih studentskih predstavnika. Ističe kako se tijekom njegova mandata fokus nije stavljao na medijsku vidljivost, već na konkretno unapređenje studentskog standarda. Danas, tvrdi, situacija izgleda drugačije, dio predstavnika, naglašava da nije riječ o svima, više se bavi ideološkim pitanjima nego temeljnim interesima studenata poput obrazovanja i znanosti.
Prema njegovim riječima, stječe se dojam da su studentske aktivnosti svedene na organizaciju zabavnih događanja, dok su sudjelovanja na znanstvenim konferencijama, natjecanjima i sportskim turnirima pala u drugi plan. Podsjeća i na razdoblje kada su studentski predstavnici aktivno sudjelovali u projektima izgradnje studentskog doma i restorana, s ciljem stvaranja kvalitetnijeg studentskog života u Puli. Naglašava kako tada nisu imali ni osnovne uvjete za rad: ured, računala ili vlastiti prostor, već su djelovali iz hodnika i tuđih ureda, svjesni da postoje važniji prioriteti.
Posebno ističe ulogu Studentskog centra kao ključne institucije za studente, kao i doprinos njegove ravnateljice Sande Sinković, koju opisuje kao uvijek dostupnu i spremnu pomoći. Kao primjer navodi odluku da se studentima omogući ostanak u domu tijekom ljeta, unatoč tadašnjim preporukama Ministarstva.
Autor se osvrće i na aktualne kritike upućene ravnateljici, dovodeći u pitanje motive takvih napada. Postavlja pitanje radi li se o pokušaju osiguravanja većih financijskih sredstava za manje prioritetne aktivnosti, osobnim interesima ili čak narušavanju ugleda sveučilišta i grada kao studentske sredine.
U drugom dijelu osvrta, kao nedavni diplomant, navodi kako je bio svjedok aktualnih nesuglasica između Studentskog zbora i Studentskog centra. Iako priznaje da određeni zahtjevi zbora imaju temelja, oštro kritizira način na koji se oni iznose u javnosti. Tvrdi kako je velik dio javnih istupa predsjednice Studentskog zbora, prema njegovom mišljenju, iskrivljavanje činjenica te da je riječ o neprimjerenom načinu komunikacije koji šteti i pojedincima i institucijama. Kao posebno problematično ističe, kako kaže, dvostruku komunikaciju, privatno ublaženu, a javno oštru i optužujuću.
Zaključno, naglašava kako je rad na poboljšanju studentskog standarda nužan, ali upozorava da trenutni pristup dijela predstavnika, koji prema njegovoj procjeni često stavlja osobne interese ispred općeg dobra, dugoročno šteti studentima. Iako priznaje da Studentski zbor ostvaruje i pozitivne rezultate, smatra da javno prozivanje i iskrivljavanje situacija nije opravdano niti korisno za akademsku zajednicu.
Optužbe za selektivno zastupanje i zanemarivanje sporta
Autor drugog osvrta dodatno problematizira način na koji aktualno vodstvo Studentskog zbora interpretira podršku studenata, ističući kako pojedinačne inicijative ne mogu biti temelj za šire zaključke o zastupanju cjelokupne studentske populacije.
“Činjenica da studenti potpišu peticiju za osposobljavanje menze na novom kampusu ne znači da time dajete legitimitet za zastupanje svih njihovih stavova, osobito kada se u javnosti iznose iskrivljene informacije”, navodi.
Posebno oštro kritizira odnos prema sportu na sveučilištu, tvrdeći kako se sportske aktivnosti gase isključivo zbog odluka trenutnog predstavništva Studentskog zbora. Smatra kontradiktornim što se, unatoč tome, sport istovremeno koristi kao argument u javnim istupima.
“Pozivati se na važnost sporta, a istovremeno donositi odluke koje ga sustavno slabe, u najmanju ruku je neodgovorno”, ističe.
Autor također dovodi u pitanje tvrdnje da Studentski zbor ravnopravno prenosi probleme svih studenata. Prema njegovim riječima, u praksi se zastupaju samo oni stavovi i inicijative koji su u skladu s interesima aktualnog vodstva. Kao primjer navodi događaje iz protekle godine, kada je, tvrdi, velik broj studentskih sportaša ostao bez podrške, unatoč njihovom značajnom doprinosu promociji sveučilišta u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dodatno ističe problem komunikacije, navodeći kako su brojni pokušaji dijaloga ostali bez odgovora. “Nakon više od dvadeset poziva za sastanak, dogovor ili barem objašnjenje – odgovora nije bilo”, tvrdi autor.
Zaključno, postavlja pitanje legitimnosti takvog predstavljanja: može li netko tko, kako navodi, izbjegava komunikaciju i selektivno pristupa problemima, uistinu zastupati interese svih studenata.
“Tvrdnja da takav pristup predstavlja glas svih studenata jednostavno ne stoji”, zaključuje.
(dv)
