ISTRIJANKA U DACHAUU: ''BEZ NAŠIH STARIH DANAS NE BI BILO NI NAS''
Povodom 82. godišnjice smrti istarskih stradalnika, Patricija Otočan Brumnić iz sela Štihovići u Općini Gračišće, rodom iz Savičente, nedavno je boravila u Dachau - koncentracijskom logoru u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata bio i njezin pokojni nono Silvio. Ondje je, u njegovu čast, predstavila i svoju knjigu ''Tko je bila Foška Doblanović'', ratnoj heroini iz Savičente, napisanu na njemačkom jeziku.

Za Regional Express Patricija je podijelila osobna sjećanja, osjećaje i poruke koje nadilaze jednu obiteljsku priču...

"Sa 16 godina ostao je bez djetinjstva"

Moj pokojni nono Silvio odveden je iz rodne kuće u Savičenti sa samo 16 godina. Bio je to iznimno bolan trenutak za njegovu obitelj, posebno jer se očekivalo da će, nakon što je njegov otac odveden dva mjeseca ranije, upravo on preuzeti ulogu u obitelji...

Danas znam da je nepravedno odveden, jer dijete od 16 godina nije smjelo proći ono što je on prošao. Kao odrasloj osobi posebno mi je teško jer znam da se pješice vratio u Savičentu u ratno vrijeme, a nikada nisam saznala što je sve na tom putu proživio. O svom iskustvu nije volio govoriti. Znao je samo reći da će svijet za nekoliko godina biti jako napredan.

"U Dachauu sam doživjela dio sebe"

U Dachauu sam doživjela jedan dio svoje osobnosti. Čim sam kročila u logor, mislila sam na sve što je ondje preživio moj nono, ali i svi ostali koji su nažalost bili odvedeni na to mjesto.

O njemu sam govorila ponosno i emotivno, jer je on dio moje duše i srca. Biti ondje, na mjestu njegove patnje, za mene je bilo duboko osobno iskustvo koje me zauvijek obilježilo.

"Ondje kao da je vrijeme stalo"

Svatko tko dođe u Dachau nosi svoju priču i svoju istinu, često i spoznaju da je netko iz njihove obitelji ondje prošao pakao. Svi mi koji smo bili tamo osjetili smo istu težinu činjenice naše povijesti.

Logor danas izgleda kao da je vrijeme ondje stalo. Tišina, prostor i sačuvani objekti govore više od riječi.

"Njihove osobne stvari najviše su me potresle"

Najviše su me potresle njihove osobne stvari koje se ondje čuvaju kao trajni podsjetnik na tragediju. To nisu samo izlošci. To su životi, snovi i sudbine ljudi koji su nekome bili samo broj, a nekome sve na svijetu.

- Mladim generacijama i svim čitateljima poručila bih da nikada ne zaborave što su naši stariji proživjeli i kako su se snalazili u tim teškim vremenima. Bili su jedan uz drugoga kada je bilo najteže... i bez njih danas ne bi bilo ni nas, poručila je Patricija Otočan Brumnić.

(Ivana I./ Foto: privatna arhiva Patricije Otocan Brumnić)