SLOVENIJA NEĆE ODLUČIVATI O ULASKU HRVATSKE POD NATO
"Evropom kruži bauk - bauk komunizma", poručivali su polovicom 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels. «Zadovoljni smo što referenduma u Sloveniji na sreću neće biti», poručio je demokratski, znači voljom naroda izabrani premjer RH Ivo Sanader, u ponedjeljak, 2. ožujka nakon što je postalo jasno, da se u Sloveniji neće skupiti u predviđenom roku potreban broj potpisa za raspisivanje referenduma, na kojem bi građani Slovenije odlučivali o pristupu Hrvatske pod NATO. Zbog toga je odahnula i njihova politička elita.
Puno je primjera koji govore, kako vladajuće strukture, na različitim nivoima nastoje izbjeći ili zaobići instituciju referenduma, ili njegov rezultat, ako je za njih nepovoljan, kao najviši oblik neposrednog odlučivanja čitavog naroda o stvarima, koje su od izuzetnog značenja za ukupnost tog naroda na određenom području. Zbog jasnoće i boljeg razumijevanja te anomalije zadržat ću se na nekoliko naj eksplicitnijih primjera, na potezu: EU, NATO, Hrvatska, susjedi.
Kad je Hrvatska artikulirala namjeru o ulasku u NATO savez, čija realizacija stubkom mijenja pravne, sigurnosne, ekološke, ekonomske i političke odnose u zajednici, eliminirajući i samu suverenost u izvornom značenju tog pojma, tada je vlast ostavljala otvorenom mogućnost, da se građani o tako bitnoj stvari odrede na referendumu. Međutim ta ista vlast koja je dopuštala takvu mogućnost hipokritski je nastavljala sve pripremne radnje: diplomatske, pravne i materijalne, kao da je takva odluka već donesena, da bi na kraju prepotentno i bahato, građanima oduzela tu mogućnost.
Bojazan da vlastiti narod odlučuje neposredno o pitanju koje ga se izuzetno tiče i koje mu mijenja život i zadovoljstvo što susjedni narod neće dobiti priliku, da neposredno odlučuje o stvarima za koje smatra da se njega tiču, a u što smo stjecajem volje političkih elita uvučeni, do kože razgolićuje svo licemjerje «demokracije» u uvjetima globalnog neoliberalnog kapitalizma, koji je definitivno duboko zakoračio u svoju završnu fazu imperijalizam.
Za razliku od naše balkanske političke prakse izbjegavanja neposrednog odlučivanja, razvijena Evropa se bakće sa problemom, kako zaobići rezultate već održanih referenduma. Nizozemsko i Francusko odbacivanje Evropskog ustava i Irsko odbacivanje Lisabonske liste. Ovo potonje je posebno zanimljivo, jer se tiče nas. Naime, neprihvaćanjem Lisabonske liste, onemogućeno je daljnje širenje unije, ali se Hrvatsku i dalje tetoši i nuka u tom pravcu, ignorirajući rezultat Irskog referenduma, u potrazi za načinima njegovog izigravanja.
Indikativno je, da u onim pak sredinama, tamo gdje o istoj stvari nisu odlučivali građani neposredno, parlamenti tih zemalja prihvatili su te iste dokumente nadmoćnom većinom. To eksplicite objašnjava zbog čega vladajuće oligarhije zaziru i boje se neposrednog izjašnjavanja građana, svodeći demokraciju, kako se ona danas prakticira, na iluziju i sredstvo manipulacije ljudima.
Mnogi protivnici podčinjavanja Hrvatske NATO paktu, isfrustrirani nemogućnošću da neposredno o tome sami odlučuju, neopravdano su se ponadali, da će računicu vladajućoj oligarhiji pomrsit susjedi Slovenci. Da se to čak i dogodilo ništa se bitno ne bi promijenilo, a i pobjeda ne bi bila vlastita. Ali ovako i onako sve te pojave tvore ukupnost klasno-socijalnih suprotnosti postojećeg sistema, stvarajući ispod svoje napukle površine uvjete za njihovo rješavanje. (Vladimir Kapuralin)
