IZ KNJIGE AUSTROUGARSKE VILE I KUĆE U PULI
Autor: Branko Perović
U plejadi onih koji su ostvarili neizbrisiv trag u urbanom tkivu Pule austrougarskog doba bio je i arhitekt Giuseppe Heininger. Rođen je u Beču 1874. godine, položio je državni ispit u Trstu 1911., a u Puli mu se 1906. godine rodio sin Ottomaro, koji je naslijedio očevu sklonost za graditeljstvo i nastavio graditeljsku karijeru i pod Italijom. Po Guida della città di Pola iz 1913. godine iz Sveučilišne knjižnice u Puli, Giuseppe je jedan od 14 sjajnih arhitekata koji su izgrađivali Pulu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Giuseppe Heininger stanovao je na broju 11 u ulici ex- via alla Stazione, sadašnja Kolodvorska, koja je bila dio ulice ex-via dell'Arena, preko drvoreda, aleje (viale) Barsan i završavala kod željezničke stanice. U Guida pratica città di Pola 1928-29, arhitekt Giuseppe Heininger stanovao je na broju 11, u ex-via Salandra, ex-via alla Stazione, sadašnja Kolodvorska. Dok je austrijska vlast dala ulici ime po novoizgrađenoj pruzi Divača-Pula i lijepoj kolodvorskoj zgradi, Talijani su je preimenovali u via Antonio Salandra, po predsjedniku talijanske vlade iz 1915. koji je Italiju uveo u rat protiv Austro-Ugarske i potpisao tzv. Londonski pakt, kojim se Istra i drugi dijelovi Jadranske obale obećavaju Kraljevini Italiji. Giuseppe Heininger rukovodio je izgradnjom brojnih pulskih javnih i stambenih objekata koji su svojom jednostavnošću bliski izrazu moderne, koju je kasnije sjajno razvio njegov sin Ottomaro. Pod njegovim osobnim nad¬zorom, po Rubbiju, sagrađeni su: grad¬ska tržnica, električna centrala, vojna skladišta, hotel Riviera, sedam stam-benih zgrada i električni tramvaj. Kao građevinski poduzetnik (Costruttori edili autorizzati e imprese di costru¬zione), za vlastite potrebe i naručitelje vodio je izgradnju sedam vila, dviju većih stambenih zgrada, nadogradnju škole S. Martino, Gradske palače, doma za omladinu Talijanske banke, vojarne za dočasnike u Vallelunghi, proširenje gimnazije G. Carducci, dviju tvornica, kina Arena, većeg dijela gradske kanalizacije i betonskog sloja u gledalištu Arene. Vila u Zoranićevoj 23, vlasnika poručnika linijskog broda Riedleina, koja je jedna od najljepših građevina na Verudi građena po Heiningerovu projektu, s iznimno vrijed¬nim hortikulturnim rješenjem. Sva njegova djela, svojom jednostavnošću naginju izrazu moderne, čime dao znatan doprinos probrazbi srednjo¬vjekovne Pule u moderan srednjoeuropski grad. Nova zdanja odisala su čistoćom i industrijskom estetikom, a dobro organizirani oblici modernog načina života priklonili su se novim znanstvenim i tehničkim dostignućima. Giuseppe je nastavio svoj rad u Puli i nakon raspada Austro-Ugarske i njenog pripajanja Kraljevini Italiji. Naročito se istaknuo u svim fazama proširenja ex- Pješačko-topničke vojarne na Rivi u Tvornicu duhana, ali i drugim važnim radovima u Puli kada je trebalo primijeniti konstrukciju od armiranog betona. I u Kraljevini Italiji bio je zapažen njegov rad pa mu je 1933. dodi¬jeljena titula Viteza talijanske krune, koju mu je osobno uručio kralj Vit¬torio Emanuele III. Dvije godine kasnije njegov sin Ottomaro, koji je studirao u Beču i stekao zvanje građevinskog inženjera, dovršio je 1935. jedno od najljepših i najzapažljivijih zdanja na Giardinima koje se i danas naziva "kuća Hei¬ninger". Ottomaro je, pripadao pulskom krugu arhitekata pod Italijom u koje se ubrajaju: Pauletta, Brussi,, Moscheni, Trolis i Heininger. Oni su, svojim jednostavnim i čistim volumenima podređenih funkciji, uspostavili novu plastičnu sliku grada Pule. Tom je kućom osporen tradicionalni pojam prostora i izražena nova realnost vremena i brzine. Strogi arhitektonski jezik, po Rubbiju, oslobodio se lažnog dekora i prihvatio funkcionalistička pojednostavljenja.