RAZGOVOR S USPJEŠNOM TENISAČICOM IZ PULE Razgovarala Ružica Koraca Maja Plavšić dolazi iz Pule, mlada je i uspješna sportašica koja je zahvaljujući tenisu ostvarila svoj američki san. Za sebe će veselo reći: „Ja sam jedna od onih rođena pod sretnom zvijezdom!“. „Sjećam se svakog petka u tjednu kad bi tata odlazio u Štinjan poslovno, nagovorila bi ga da me poveze kako bi gledala ljude koji igraju tenis na TK Smrikve. Sa šest godina odlučila sam i ja da je vrijeme da uzmem reket u ruke.“ – započinje Maja svoju priču. Njezin početak nije bio lak, bila je kako bi njen tadašnji trener Nikola Grujic rekao: „Presitna i premršava kako bi uopće držala reket u ruci“. Medutim, kako to i biva kod horoskopskih škorpija, teško je bilo odustati što Maja nikako nije učinila. Kao najbolju soluciju, odlučili su se na dvoručni beckhand i forehand i do današnjeg dana igra na taj način. Pri završetku osnovne škole Veli Vrh i Gimnazije, plan je bilo, naravno SAD. Njene mečeve i studentski život budno prati mama koja pogleda polovinu svakog meča (putem interneta), a drugu polovinu odustane. Maja napominje da joj obiteljska potpora daje dodatnu snagu u životnim poduhvatima. Za koji tim igraš i što ste točno osvojili i kako je to rangirano sa pozicije sveučilišta? Igram za SCAD-Savannah College of Art and Design, koje je jedno vrlo prestižno sveučiliste na bazi umjetnosti i dizajna. Partnerica Theresa Schmaus iz Njemačke i ja smo ove sezone osvojile parove, prvo u konferenciji, a nakon toga i na naše iznenađenje Državno Prventsvo u parovima. Kao tim u postavi od 6 cura plasirali se do polufinala Državnog gdje smo nažalost izgubili. Razmišljaš li o profesionalnoj karijeri tenisačice nakon fakulteta? Iskreno da vam kažem, čak i da. Cijeli period srednje škole sam zbog ozljede odmarala i vjerujem da nije bilo toga sigurno bi ostala u profesionalnom tenisu. Sad otkako se polako vraćam, nekada mi dođe velika želja, medutim sad je tu i faks, obaveze ,budući posao za dvije godine, međutim nikad se ne zna i bilo bi mi jako drago ako bi uspjela sve to balansirati. Da li ti je naporan tempo studiranja i treniranja? Svakako je. Sportaši na fakultetu nemaju isto onoliko vremena kao i normalan student koji svo svoje vrijeme provodi koncentriran samo na studij. Mi putujemo, učimo u busu, čak i crtamo oni koji studiraju arhitekturu, nalazimo svakakve načine i snalazimo se. Bude naporno, dogode se i neprospavane noći na koje se žalimo ali sve to ima i svog gušta kada smo gotovi. Što studiraš i kakvi su ti planovi nakon studiranja; ostaješ u li u USA ili se vraćaš kući? Kao sto sam prethodno spomenula, odlučila sam se za arhitekturu, jednostavno sam zaljubljena u to područje. Planovi su definitivno ostanak na neko vrijeme jer jako cijenim rad i sistem u americi. Kući ne planiram uskoro, jedina solucija bi bila bliža Europa, eventualno za par godina. Kako si se integrirala u američki način života i da li ti je zabavno? Prvih godinu dana nije bilo lako, to je bila faza snalaženja i privikavanja na hranu, ljude, jezik. Kako godine idu, meni ne može biti ljepše. Upoznala sam predivne ljude, sada već nezamjenjive prijatelje, imala sam priliku posjetiti mjesta o kojima sam samo mogla sanjati. To je jedno iskutsvo koje se ne može opisati, te moram dodati da sam pronašla restorane sa ćevapima koju drže naši ljudi tako da se nekad i osjećam kao kod kuće. Koje su prednosti, a koji nedostaci studiranja u USA? Prednosti su definitvno da imaš apsolutno sve. Sistem je takav da te opskbrljuje svime što ti je potrebno za uspješno školovanje od tehnologije do opreme, predavanja, profesora koji su jako educirani i strpljivi. Uz to, način života, organizacija, svi ti faktori te spremaju za jednu čvrstu budućnost. Nedostatci su rekla bih, novac. Moj fakultet dođe ni više ni manje nego punih 46.000 dolara godišnje, što je samo 10.000 manje od jednog prestižnog Harvarda, te na njemu nećeš vidjeti studenta koji nije iz kako kažu „well off family“, obučen „od glave do pete“, sretan vlasnik najnovije tehnologije, najskupljeg auta... Nažalost, nema svatko priliku ni od američkih studentata studirati na željenom fakultetu u SAD-u. Kako se dobiva stipendija tj. kako je to izgledalo u tvom slučaju? U mom slučaju ja sam imala par ponuda koje mi se nisu sviđale, te sam predala slučaj tati čiji je prijatelj pomogao naći fakultet koji se meni sviđao. Ispalo je tako da sam nakon Oklahome našla puno, puno bolji studij pomoću rezultata koje sam prethodne godine napravila u SAD-u. Kakvi su uvjeti treniranja i života studenta na tvom sveučilištu? Odlični. Od odjeće koju dobijemo, hrane koju jedemo, vrhunskih terena, reketa, loptica, sve je profesionalno organzirano. Treninzi su teški, ali nijedan fakultet te neće štediti. Život isto tako, nađe se vremena i za druženja, upoznavanja, putovanja, sve se uskladi ako se znaš dobro organizirati. Meni osobno svi ostali periodi školovanja nisu ni približno usporedivi sa onim kojeg imam sada na fakultetu. Mogu reći da što godine brže lete, to mi je više žao i kad bi imala prilike opet bih ponovila sve ispočetka. Fakultet je ustvari toliko profesionalan da se brinu za svoje sportaše, tako su i meni platili operaciju ramena koja je česta ozljeda kod tenisača, oporavak je trajao dva mjeseca i plaćali su mi i terapije i bolnicu. To se desilo u prvom mjesecu i odmah sam nakon 20 dana bila operirana, puknuo mi je ligament na desnom bicepsu (to se desilo nakon dugotrajnog serviranja, česta pojava kod tenisača) odmah su me vodili doktoru, koji je bio više kao djed nego doktor, znao je da nisam amerikanka i sa svime me polako upoznao,operirali su me u sat i po, te sam nakon dva dana išla kući. Kakva je situacija na fakultetu? Vrlo sam ponosna na projekt u kojemu smo trebali kreirati namještaj, te je predsjednica škole koja je multimilijarder u americi, pitala može li kupiti moj design. Zbog sportskih dostignuća ove godine dodijeljena mi je mogućnost magisterija arhitekture za godinu dana. Poruka za buduće studente/sportaše? Sjećam se prvih par mjeseci u SAD-u molila sam tatu da mi kupi povratnu kartu za Pulu, dok ga danas pitam da li je OK ako ostanem duže. Svaki period života nosi svoje dobre i loše strane. To je život i to je borba. Naglašavam da nema svatko takvu priliku, a ukoliko je dobije neka prati stope nas ostalih, jer definitivno nema što izgubiti. Kući se uvijek možemo vratiti ,a ostaju oni koji imaju hrabrosti za nešto novo. Predivno iskustvo o kojemu bi mogla pričati danima. Jednostavno treba otići i sam se uvjeriti. Hoće li tvoja mlađa sestra tvojim stopama? Čini se da hoće. Ima tu „grintu“ i želju, te polako radimo na tome. Bili su već u posjeti i ona je zavoljela i Miami i NYC, Atlantu etc i vidim da joj je zelja vratiti se.