RAZGOVOR SA ANDREOM GOTOVINOM, REDATELJICOM PREDSTAVE "RUŽNO PAČE" U INK PULA
Andrea Gotovina, koreografkinja i plesna pedagoginja Dramskog i plesnog studija INK, 2022. dobitnica Grba Grada Pule, autorica je, redateljica i koreografkinja nove predstavu INK za djecu Ružno pače. Naravno to je bio dobar povod da malo o svemu porazgovaramo sa Andreom.  

Inače, Andrea Gotovina je poznata pulskoj publici kako predstavama koje koreografira i režira, tako i njenim pažljivim, temeljitim i požrtvovnim radom sa polaznicima Dramskog i plesnog studija INK. 

Redateljica je i koreografkinja predstava za djecu u produkciji INK-a: Čarobnjak iz Oza, Petar Pan, Knjiga o Džungli, Robin Hood, Palčica, Eni i Ružno pače te autorica i koreografkinja plesnih predstava za djecu i mlade:  Manje je više, Zatvaramo!, 13, One, Beskrilci u oblacima, Solo za sedam i 3plet, a ima i svoje autorske plesne radove: Teleport, Le Voisin, Plavi petak, Neboje.

Za početak kad si shvatila da je ples tvoj poziv, naime, sve curice maštaju biti balerine i plesačice, na kraju ih vrlo malo to i postane, ti si uspjela u tome, vjerojatno si spojila ljubav i posao.

- Ples je oduvijek bio dio mog života, ali zanimljivo je da kao dijete nisam imala jasnu sliku sebe kao plesačice ili izvođačice. Doživljavala sam ga kao hobi, kao nešto što me ispunjava, što me povezuje s ljudima koji su kasnije postali prijatelji za cijeli život. Kako sam odrastala, ples je postupno zauzimao sve važnije mjesto u mom životu.
Upisala sam studij predškolskog odgoja u Zagrebu jer sam se tijekom srednje škole vidjela u radu s ljudima, ponajprije kroz psihologiju. Ipak, ubrzo nakon dolaska u Zagreb postalo je jasno da me studij ne ispunjava, dok mi je ples postao svakodnevna potreba. Počela sam intenzivno pohađati plesne studije, radionice i tehnike, to je postao moj stvarni prostor rasta.

Presudna prekretnica dogodila se 1999. godine, nakon teške prometne nesreće u kojoj sam ozbiljno ozlijedila tetive na lijevoj ruci i šaci. I tu se dogodio onaj pravi „klišej trenutak“ propitkivanja. Imala sam 20 godina i shvatila sam da je ples jedina konstanta u mom životu, nešto od čega nikada nisam odustala. Umjesto da odustanem, kao što bi se možda očekivalo, odlučila sam zamrznuti studij u Zagrebu i krenuti na audicije. Taj me put odveo u Amsterdam, i danas sam zahvalna na tome.

Studirala si u Amsterdamu, kako je bilo tamo i što te vratilo u Pulu?

- Amsterdam u mojem sjećanju i danas živi vrlo intenzivno. To je jedan od najljepših perioda mog života. Sjećam se audicija, bila sam nervozna, ali i spremna na sve, pa čak i da ne prođem. Prijavila sam se u Rotterdam i Amsterdam. Iz Rotterdama sam brzo dobila „da“, a za Amsterdam sam bila druga na listi čekanja. Dugo je trajalo i vrijeme je prolazilo sporo dok napokon u kolovozu nije stigla potvrda da sam primljena. Bila sam presretna, jer sam se na prvi pogled zaljubila u Amsterdam.

Upisala sam akademiju Theaterschool voor de Kunsten, smjer plesne pedagogije. Ostala sam vjerna svom interesu za rad s ljudima. Od druge godine paralelno sam pratila i nastavu na koreografskom odjelu, što se pokazalo kao savršen spoj za mene.
Studij i godine u Amsterdam bile su intenzivne, zahtjevne, ali iznimno bogate i ispunjavajuće.

Nakon diplome ostala sam još godinu dana da dovršim koreografski program, a zatim još dvije godine tijekom kojih sam puno radila, putovala, plesala i predavala. Nakon sedam godina u Nizozemskoj, osjetila sam da je pravi trenutak za povratak u Pulu. Vrlo brzo nakon povratka otvorile su se nove profesionalne prilike, i od tada se moj put ovdje stalno razvija, raste i mijenja.

Radom u INK i Dramskom i plesnom studiju polako si privela kraju i svoju plesnu karijeru, sad se više baviš pedagoškim, koreografskim i režiserskim radovima, koliko te raduje, ili ne, ta promjena?

- Iskreno, jako dobro i prirodno. Uvijek sam više naginjala pedagogiji i koreografiji, to me nekako činilo mirnijom, sretnijom. Kao izvođač sam često osjećala pritisak prema samoj sebi, kao da moram nešto „dokazati“, iako to zapravo nisam željela. Biti pred publikom nikada me nije veselilo koliko me veseli stvarati za publiku.
Najviše volim biti i stvarati u dvorani, biti okružena ljudima, pratiti njihov razvoj, njihove uspjehe i stvaralaštvo. Puno mi znači kada u polaznicima prepoznam onu istu strast i zaljubljenost prema pokretu i plesu koju i sama još uvijek osjećam. U tome pronalazim najveće zadovoljstvo. Zato mi je ovaj profesionalni put vrlo prirodan i ispunjavajući.

Nakon Čarobnjaka iz Oza, Petra Pana, Knjige o Džungli, Robin Hooda, Palčice i Eni. Kako odabireš ili odabirete ako ste tim koju ćete priču za djecu staviti na daske koje život znače?

- Odabir je često timska odluka, ali naravno da postoje naslovi koji me osobno više ili manje privlače i koje zatim i odaberem. Oduvijek volim priče  s jakim likovima i jasnom avanturom. Ne privlače me bajke fokusirane na prinčeve, princeze i „zauvijek sretne“ završetke. Ne isključujem mogućnost da ću jednom raditi i takav naslov, ali trenutačno najviše uživam u pričama koje nose određenu snagu, putovanje i razvoj, pričama koje su mi bliske još od djetinjstva.

Šta je teže raditi predstave za djecu ili za odrasle?

- Teško je usporediti, jer je to, po meni, djelomično stvar iskustva. Velika većina mojih predstava usmjerena je djeci i mladima, pa tu imam najviše profesionalne prakse. Uz sve navedene naslove tu su još i autorski radovi: Manje je više, Zatvaramo!, 13, ONE, Beskrilci u oblacima, Solo za sedam, 3plet, sve redom za djecu i mlade. Djeca su vrlo iskrena i neposredna publika, i od njih se puno toga može naučiti. Predstava za odrasle radila sam manje, iako neki moji projekti, poput „Plavog petka“ ili „Nebojé“, mogu funkcionirati za obje publike. Stvaranje za djecu i mlade nosi specifične izazove, ali i veliko zadovoljstvo.

Prije tri godine sam te pitao da li bi se okušala u nekom kazališnom komadu koji nema plesnih elemenata, tad nisi bila za to?

- Mislim da moj odgovor ostaje sličan. Predstava „Ružno pače“ je, recimo, dobar primjer. Predstava je podijeljena na dramski dio s elementima plesa i plesni dio s elementima govora. U oba segmenta pronalazim zadovoljstvo, no čim započne drugi, plesni dio, osjećam veću mirnoću i autentičnost.
Pokret je moj primarni kazališni jezik i tome se najviše vraćam. Ne isključujem mogućnost rada na projektu bez plesa, ali trenutno me pokret i dalje najviše inspirira.

Na kraju koji su planovi Andree Gotovine u sljedećem periodu, nakon Ružnog pačeta i da li se već zna što pulske klince i publiku može očekivati za 2026. godinu ?

- Prvo, stići ćemo do božićnih praznika, malo predahnuti i napuniti baterije. U Dramskom i plesnom studiju nastavljamo s mnogo aktivnosti, projekata i radionica. Ove godine imam puno  grupa i raznolike polaznike, i veseli me posvećenost pedagoškom radu. Pred nama su i Otvorena vrata, manifestacija koju organiziraju naši maturanti, a kojoj sam mentorica.

Također, ove se godine opraštam od jedne divne generacije mladih plesača, što znam da će biti emotivan trenutak, no u isto vrijeme stiže nova generacija koja već sada nosi snažnu plesnu energiju. Svaka generacija donosi donosi nešto novo i vjerujem da će upravo iz tog novog naraštaja proizići i sljedeće autorske plesne predstave, i za djecu i za mlade.
 
Što se tiče prosinačkog naslova, on još nije definiran, ali sigurna sam da ćemo zajedno, s dramskim pedagozima, našoj publici ponuditi nešto kvalitetno i dojmljivo.

(DV)