OSMI NASTUP DRUGE POLUFINALNE VEČERI DORE PRIPADA DEVINU S PJESMOM ''OVER ME''
Ovogodišnja Dora 2026. bit će posebno zanimljiva i iz istarske perspektive. Među 24 izvođača koji će nastupiti u dva polufinala čak ih šest dolazi iz Istre (Lima Len, Jasmina Makota, Fenksta, Ritam Noir, Devin i Lara Demarin). Tim povodom Regional Express donosi seriju intervjua s istarskim predstavnicima, a prvi u nizu je pulski umjetnik Devin, koji će se u drugom polufinalu, 13. veljače, predstaviti pjesmom ''Over Me''. Iako mu pozornica Dore nije nepoznata, ovoga puta na nju izlazi u ulozi autora i glavnog izvođača, s jasnom autorskom vizijom i osobnom pričom.
Foto: Ivana I.
U razgovoru za naš portal Devin govori o trenutku kada je saznao da je prošao na Doru, o pjesmi "Over Me" i njezinu nastanku, o odnosu umjetnosti i natjecanja, ali i o Puli i Istri kao prostoru koji je snažno oblikovao njegov umjetnički identitet.
Prva reakcija je bila jednostavno - šok! Kad sam otvorio listu, odmah sam počeo tražiti sebe na dnu liste jer sam nekako intuitivno mislio da sam negdje pri kraju po imenima ili što god je to bilo. Ali nije me bilo...I krenuo mi je osjećaj neke hladnoće, vrućine, sve ujednom. I zapravo razočaranje, dok nisam digao pogled i vidio svoju sliku među prvih četiri, ako se ne varam.
I u tom trenutku je samo sve stalo. Tad smo bili u kafiću majka, ja i jedan suradnik. Ona se taman vraćala iz WC-a i ja sam se ustao, na što me ona pogledala i pitala: "Di ideš?"
Ja sam je gledao i rekao: “IDEM NA DORU.” Tad je ona preuzela tu bljedost na sebe i krenula koračati pa sam je morao pridržati, jer Dora je bila jedan cilj već dugo, dugo godina.
Budući da sam dvije pjesme već poslao koje nisu prošle, ove godine treća je prošla i mama je najponosnija. Jednostavno, to nije bio samo moj uspjeh u tom trenutku - to je bio uspjeh i Devina iz 2021. i 2022. i... ma neopisiva sreća.
Foto: Studio 11, arhiva
Nastala je tamo negdje sredinom 2024. kao demo snimka usred faze jako čudnog stvaranja. Mislim da to dosad nisam nikome rekao, ali stvarao sam jako puno pjesama s ciljem da budu pop "pjesmuljci" za radio.
Tako je kreativa krenula u nekom neautentičnom smjeru za mene. I u jednom trenutku sam pukao. Odlučio sam da jednostavno moram ići za onim što mi srce vuče i krenuo sam stvarati pjesmu za pjesmom. Dosta njih bilo je u nekom mračnijem, metal žanru.
"Over Me" je, ja mislim, bila četvrta koja je nastala i baš sam u njoj osjetio autentičnost u svemu što jest, ali odmah na početku sam osjetio da to nije njezin finalni oblik.
Finalni oblik je nastao nekoliko dana prije samog kraja prijava za Doru, nakon što je mama pitala: "Imaš neku pjesmu, možeš li se s nečim prijaviti?" i ona kao da je već vibrirala iz mobitela, zvala... i evo "Over Me" je sada na Dori.
Dvije godine sam prijavljivao. Točno mislim da sam 2021. za 2022. prijavio jednu pjesmu koja još nije izašla, ali sigurno će izaći sada u nekom novom ruhu.
I 2022. za 2023. prijavio sam pjesmu “Insignia”, koja je onda izašla, popraćena vizualima i svime. “Insignia” je u stvari pjesma koja je bila neka uvodnica u sve ovo što je danas ovdje u meni.
Ovo mi je zapravo nekakav odgovor na pjesmu “Insignia” jer su žanrovski slične. Imaju isti element govora pri samom kraju pjesme, ali ovo mi je puno čišće, puno jasniji neki smjer. Vidi se da sam kroz iskustvo i znanje, ajmo tako reći, očistio svoju viziju onoga što Devin kao glazbeni lik jest.
I zato mi je jako drago da je ovo pjesma koja je odabrana, jer idem na Doru spremniji nego ikad.
Pitanje natjecanja mi je... grozno. Muzika se nikad ne bi trebala natjecati. Točnije, ništa u ovom svijetu nije nužno za natjecanje, pogotovo kada je u pitanju umjetnost, jer umjetnost je govor duše. Na kraju krajeva, ovdje uvijek presudi nekakav subjektivni ukus jer za razliku od sporta, ovdje nema bodova koji su diktirani nekakvim performansom.
Međutim, Eurovizija je ipak jedna razina koja možda traži natjecanje, jer se puno umjetnika natječe za tu jednu priliku, ali to po meni ne umanjuje nijednu drugu pjesmu. Na to gledam ne s ciljem natjecanja, nego s ciljem da ostanem iskren sebi. Nije strano da ljudi malo izgube kompas kada sve krene - statistike, glasanja, bodovi, lajkovi, komentari...
Ono što bih ja volio za sebe i za sve svoje kolege ove godine na Dori jest da ostanemo autentični. Ono što nas čini umjetnicima, a ne ono što Dora od nas napravi, ne s nekim ciljem, nego jednostavno kroz taj ekosistem.
Na početku, u onim prvim fazama pripreme, Dora me dosta emotivno iscrpila jer sam perfekcionist, kao i puno umjetnika.
Imam jednu viziju koja je, rekao bih, možda logistički sada nemoguća zbog potrebnog budžeta za takvu veličinu produkcije. To je još bilo dosta lako prihvatiti. Ali kad su u pitanju stvari koje jesu pod našom kontrolom, tu nekad treba prihvatiti da ne može sve biti po našim željama i tu sam se najviše frustrirao.
Teško je izbaciti iz glave misao da je samo tvoje najbolje, i u smislu koncepta, i jednostavno prihvatiti da čak i ako nije točno onako kako si zamislio na početku, to ne znači da će biti išta manje dobro.
Sada, kad su predani vizuali, kad je nastup otprilike stvoren i kad je sve što treba biti tu, sad sam se zapravo jako opustio. Shvatio sam da publika zaslužuje najbolje, a moj posao u ovom trenutku je da budem najbolji izvođač što mogu biti. I taj mentalitet me hrani, puni i priprema za nastup.
Nada. Nada je definitivno ta emocija.
Pogotovo jer je moj opus inače u tekstovima podosta mračan i melankoličan. Ali ovo mi je nastalo kao odgovor današnjem cinizmu u kojem živimo.
Svijet se naglo mijenja, ljudske vrijednosti su jako upitne u zadnjih par godina i neminovno je da smo postali podsvjesno neprijatelji jedni drugima. Ljudi ulaze u život sa strahom od svojih susjeda, prijatelja, sugrađana, a to je posljedica tehnologije, društva i politike svijeta.
Međutim, sve počinje i staje na nama. Kad bismo izlazili iz kuće svaki dan s ciljem da nekome uljepšamo dan, svijet bi bio puno bolji.
To je ideja koju sam htio prenijeti, pogotovo u trećem dijelu pjesme koji je, pod navodnicima, inspirativan. On govori da nema čovjeka na ovom svijetu koji može vladati drugim čovjekom dok god smo spremni boriti se protiv socijalnih normi koje nas zatvaraju.
Očekivanja su zasad samo da preživim.
Stvarno idem na pozornicu Dore ne s ciljem zabave. To želim poručiti publici: ne idem se “zabavljati i malo se promovirati”, nego idem s ciljem publici dati ono što od mene očekuju, a to je show, glas, stas, pokret… sve ono što ja jesam. I zaista bih volio da publika nakon mog nastupa može stati i reći: da, Devin je stvarno odradio ono što Devin radi.
Prije pet godina bio sam u ulozi plesača i cijeli proces bio je dosta opušten jer na meni nije bio pritisak. Sada na sebi osjećam pritisak koji nije samo vizualan ili samo pjevanje. Tu stoji i kredibilitet mog identiteta, moje umjetnosti i svega što predstavljam.
U najgorem slučaju, da se sve loše dogodi, osjećam da bi na kraju dana sve bilo u redu jer je to ipak jedan izolirani slučaj. Ali najveća borba je psihička i treba preživjeti što god da se dogodi u finalu.
Ljepota ovog posla je to da je svaki dan drugačiji. I svaki nastup je nova prilika da ljudima pokažemo ono što jesmo. I onda mislim da je najveća bitka samo ostati normalan u svemu tome.
Grad Pula je, u stvari, kriv za sve ovo.
I ako, Bog da, odem na Euroviziju, jako bih volio reći da su upravo Istra, a pogotovo Pula, ono što je mene stvorilo kao izvođača. Jer mi je Pula prva ponudila priliku da se predstavim i kao plesač i kao glumac, a na kraju i kao pjevač.
Okolina me uvijek inspirirala da budem najbolja verzija sebe jer su me ljudi odmalena nekako stavljali u kutiju malog mjesta, što ja nisam htio prihvatiti.
Pula je predivan grad što se tiče ljudi, povijesti, glazbe, glume i plesa. Reći ću i da nam je Zagreb “ukrao” jako puno dobrih izvođača, jer je to prokletstvo odnosa velikih i malih gradova.
Ali me Pula oblikovala jer mi je dala priliku da nastupim pred najtežom publikom na svijetu, a to su Puležani. I svima njima zahvaljujem, jer mi je ambicija ne da im se suprotstavljam, nego da se cijelom gradu dokažem, na našoj i na stranoj sceni, kao izvođač na kojeg mogu biti ponosni.
Ljudi bježe od svojih rodnih mjesta, a ja se ovdje uvijek vraćam punom snagom jer se, na neki način, vraćam roditeljima pokazati: “Ej, vidi što sad mogu, vidi što mi je sada moguće.”
I na kraju krajeva, Portarata kao pozornica i pulsirajuća publika ljeti... mislim, najljepša je publika koju mogu imati.
Foto: arhiva
Zapravo ni jedno ni drugo. Kad sam pročitao koliko nas je iz Istre, bio sam malo iznenađen jer sam stao i rekao: evo, sad ne mogu reći da samo ja predstavljam Istru. Nas dosta predstavlja Istru i jako sam sretan što je Istra napokon dobila svoj trenutak na hrvatskoj sceni jer je ovo regija prepuna talenata i vještina.
Mislim da smo ove godine spremni pokazati najbolje što imamo i ne sumnjam da će jedan ovakav pokret na državnoj razini motivirati cijelu regiju da se još više razvija umjetnički - da se glazbene, plesne i glumačke škole dodatno uzdignu.
Hrvatska, a posebno Istra, često je podcijenjena na državnoj razini, ali mi se ne držimo podcijenjenima i svake godine šaljemo sve više i više talenta.
Smatram da identitet zemlje nije nužno potreban u svakoj pjesmi. Dapače, ako svaka pjesma sad ima neki komad identiteta zemlje, to bi postalo kao na traci stvaranje pjesama.
Međutim, neminovno je da će svaki izvođač donijeti nešto od svoje okoline, da, zemlje, ali većina nas donosi jako puno elemenata mjesta u kojem smo odrasli.
Znam za “Over Me” da sam jako inspiriran, barem vizualno, Austro-ugarskom monarhijom. Pula je prepuna ruševina rimskog carstva i Austro-Ugarske i to je neminovno nekako ušlo u moj kreativni senzibilitet.
To je u meni po predodređenim nekim faktorima, a moj osobni identitet je ono što je spakirano u jedan finalni proizvod - u ovom slučaju "Over Me".
Mislim da će svi izvođači koji će ikad imati priliku nastupiti i na Dori i na Euroviziji jednog dana imati priliku pokazati točno kako i gdje su. Na kraju krajeva Hrvatska je divna zemlja koja ima divne izvođače i mislim da se u zadnjih par godina jako dobro “tučemo” na Euroviziji.
Nakon veljače od mene možete očekivati jako puno glazbe.
Krcat sam demo snimkama toliko da mi ih računalo više ne može držati. Ali ono što je lijepo jest da se stvarno ne zatvaram u jedan žanr ni jedan mentalitet. Shvatio sam da nisam glazbenik u smislu da stvaram po nekoj traci i stalno nudim isti proizvod, nego na svoju glazbu gledam kao na umjetnost i iza svake pjesme stoji neka priča - unutar pjesme, iza pjesme i oko pjesme.
Publika definitivno može očekivati još puno zanimljivosti, jer na kraju krajeva svaka pjesma i svaki spot donose puno toga sa sobom i mislim da će to svima nama donijeti veliko zadovoljstvo.
(Ivana Ivanušec)
