DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Novinarstvom sam se počeo baviti koncem rujna 1979., što znači da sam u profesiji koliko je Isus iz Nazareta bio na životu, 33 godine. Puno? Dosta! Ali, još uvijek nedovoljno, jer još uvijek tražim projekt kojim ću biti ispunjen i, ako je to uopće moguće, maksimalno zadovoljan.
Prijatelj me ovih dana podsjetio na brojne kolege/ice, vrijedne svakako, koji su pobjegli od novinarstva pa sam se, jer i to je tema autobiografskog romana na kojem radim, morao zapitati zašto sam ostao novinarom?
Dopustite mi ovoga puta da kažem nešto o sebi i o mom poimanju ove prevažne profesije: tko zna, možda ovo razmišljanje pomogne nekomu koji se pita je li mu je ovo poziv ili, i to bi bilo vrijedno, možda pomogne onima koji nemaju baš dobro mišljenje o nama novinarima, da taj stav poprave.
Ponajprije, novinarstvo je korisno da bi sagradili što kvalitetniji politički i društveni sistem. Kako bismo raskrinkali sve oblike korupcije i kriminala ili zloupotrebe ovlasti. Sloboda medija jedna je od ključnih točaka u demokratskom razvoju Hrvatske, tema koja je od neovisnosti Hrvatske na ovamo, često bila vrlo aktualna. Neovisnost medija, sloboda izražavanja, problemi različitih oblika cenzure, privatizacija medija, odnos politike i medija, više od dva desetljeća predstavljaju svojevrsni lakmus papir društvenog i demokratskog razvoja Hrvatske.
Ovdje navodim testament Josepha Pulitzera, osnivača jedne od ponajboljih američkih tiskovina, ''Saint Louis Post Dispatch'' (po tom se Pulitzeru zove glasovita američka novinska nagrada), koji novinarima toga lista reče, da ga parafraziram, od prilike ovako: da se mi novinari uvijek moramo boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, da se uvijek protivimo svakovrsnim demagozima, da svoj novinarski rad ne stavimo u interes političkih moćnika, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Hoću reči, treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i da bude važno sredstvo u borbi protiv rasizma i ksenofobije, predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina i svih slojeva društva.
Temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i konzultiranju sviju strana u potencijalnom konfliktu ili sporu. U Hrvatskoj i u cijeloj regiji uočljiv je kroničan nedostatak kulture čitanja, što je rezultiralo kržljavim i pasiviziranim javnim mnijenjem, podložnim najprimitivnijim manipulacijama. Moj opstanak u novinarstvu je i svojevrsna borba za obnovu jedne znatnim dijelom kompromitirane profesije. Recimo, govor mržnje je do te mjere zatrovao medijski krajolik (naročito devedesetih) da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni započeta na odgovarajući način.
Sve to sugerira neophodost potrebe da se vrati dignitet novinarskoj, a samim tim i svakoj javno prezentiranoj riječi. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koje će postati nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije, koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i važan instrument u borbi protiv rasizma, ksenofobije, predrasuda; samim tim, to će novinarstvo prepoznavati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina.
Moje poimanje profesije novinar govori i o potrebnoj obnovi odnosa u društvu, o stvaranju zdrave politke, ekonomije i kulture, o jačanju nade i volje, vodeći pritom računa o postojanju educirane publike koja umije suditi vlastitom glavom. Volim kazati da nisam elitist ali da mi je stalo do educirane publike, one koja prosuđuje, tako i do postojanja korektnih novinarki i novinara, analitičara i kolumnista, koji će i sami biti obnovitelji.
Potrebno nam je kvalitetno novinarstvo i medijski projekti koji neće kolabirati zbog nesposobnosti uredništva da ostanu politički neovisni, korektno vođeni, seriozni i utjecajni. Stvarni lijek za sve moguće traume proizvedene u ratnom i postratnom razdoblju, uredništva bi trebala supsumirati u pojmu solidaranosti koji nije puka demagoška poštapalica. Solidarnost implicira dostojanstvo svake ljudske osobe, neovisno o svjetonazoru pojedinog autora i čitatelja, a znači isto tako otpor protiv svakog stava koji svoj legitimitet i svoje ispunjenje ne traži u argumentima nego u poziciji moći.
Na taj bi se način, novinski projekti koje neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće mistificirati religiju iz pukih etnocentrističkih razloga (ili obrnuto), koje će vrednovati vrhunske kriterije autorstva i koji će biti prepoznatljiv po njegovanju kulture - minimalizirali, s jedne strane, glad za pravdom, dok bi s druge strane ublažili psihološke i moralne rane prouzročene notornim grabežom, egoizmom i nesolidarnim ponašanjem. U tom kontekstu valja također voditi brigu o okolišu te odustati od agresivnog ponašanja prema prirodi.
To u prvom redu vrijedi za međuljudske i društvene odnose, o kojima bismo trebali svjedočiti promicanjem korisnih primjera adekvatne radne i društvene etike, s osobitim naglaskom na pravilo poštivanja nenasilja, odnosno snaga istine, nasuprot svih, a danas dominantnih oblika agresije: parapolitičke, klanovske, medijske ili tko zna kakve. Samo takvim pristupom može se projicirati svijet kakav želimo i budućnost dostojna čovjeka.
Nezanemariva je potreba stvaranja društvene klime odgovornosti, odnosno napuštanja principa etnonacionalizma, a samim tim širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što se Hrvatska nalazi na pragu ulaska u Europsku uniju. U zagovaranju takvih vrijednosti vidim jednu od najvažnijih funkcija naše profesije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i s njom se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica, javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem. Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Zato novinarstvo ne shvaćam kao mehaničko akumuliranje podataka, nego prvenstveno kao kritičko propitivanje koje je u korelaciji s političkim, socijalnim i drugim formativnim odnosima u stanovitoj sredini.
Pred sobom imamo šansu da preuzmemo tešku, ali dragocjenu ulogu kojom ćemo pomoći u rekonstruiranju sveukupne javne i intelektualne klime, tog preduvjeta nekog idealnijeg svijeta, u kojem bismo se, kao pojedinci i kao društvo, željeli naći.
Uvijek bi se želio boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.
Naravno da je takvo što mnogo lakše konstatirati nego provesti u djelo. Važno je biti lokalan (zato pišem za ovaj portal) i univerzalan (zato pišem kako pišem) i važno je u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske. Hrvatske koja ne ide u Europu s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otud krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Novinarstvo možda sliči nogometu: možete pojačati ekipu nekom kupnjom zvjezde ali ako nemate male igrače koje se vježbeju od prvih koraka, ako nemate sportski duh u obiteljima, nećete nikada imati veliki nogomet ni velike klubove. Nije, naime, sve u novcu. Traži se i talent. Tako je i u našoj profesiji.
I ja se mogu i moram okrenuti i pogledati prijeđeni put, naročito u godini kada sam navršio pola stoljeća života i preko tri desetljeća novinarskog angažmana. Svi se mi (ako to smijem reći kolegicama i kolegama) moramo svakim danom okrenuti nad vlastitim koracima i zapitati se: jesmo li zavrijedili povjerenje čitatelja, publike? Obavljamo li svjesno naš posao?
Nadam se da je vaš sud prema meni milosrdan, pravedan i pozitivan. Jako mi je stalo do ovoga posla, do ovoga načina života. I do mojih čitatelja/ica.
Mir i radost: to vam od srca želim. I sebi.
(REX)
