GASTRBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Zapravo mi se povraća zbog činjenice da je ova zemlja izrasla na laži. Evo, trebalo je proći dvadeset godina od dolaska partizanskog generala i beogradskog đaka Franje Tuđmana, pa da opet na ulicama za osmi mart vidim muškarce kako nose ruže. Iako međunarodni, ovaj je praznik proglašen komunjarskim. Ruku na srce, ni u ona vremena nikom nije bilo stalo, ali je to bila prilika za ljubljenje drugarica, nerad, žderanje i lokanje po birtijama. U međuvremenu su slavljenici prebrisali prošlost. Slobodani i Zorani prozvaše se Zvonimiri i Krešimiri, a Jovanovići Šprajcovi. Ideal žene postala je Ljilja Vokić, majka petero dičice. Stupovi desnice postaše partizansko-komunistička djeca, Miro Tuđman, Nenad Ivanković, Andrija Hebrang. Ovih se dana jedan moj znanac, inače Korčulanin, zamalo potukao u birtiji kad je netko spomenuo da su Dalmatinci masovno išli u partizane. Naravno da jesu. Gdje su mogli ići? Valjda kod talijanskih fašista koji su ih brutalno gazili, ili kod njihovog vazala Pavelića koji je Dalmaciju prepustio Mussoliniju. Otišli su u partizane i ginuli na Neretvi, Sutjesci ili dok su ratovali za Trst. Sada je sramota reći da je to istina. Sada su Korčulani sve ustaša do ustaše. No ima jedan čovjek koji je odgojen kao ustaša, a onda je pobjegao u partizane. Danas vodi silne kolumnističke ratove i nije mu lako. Čovjek piše za Regional Express. Ime mu je Drago Pilsel.