.jpg)
DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ima, naravno, više tema koje su se ponavljale ove godine a jedna traži ozbiljno očitovanje i u ovoj kolumni. Ne toliko da zadovoljim apetite desničara, kojima se tema komunističkih zločina čini od apsolutne državničke prioritetnosti, već da postane eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o "mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", kao i od 25. siječnja 2006. o "neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima":
– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma;
– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina;
– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;
– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo "na sućut, razumijevanje … počast ... i priznanje njihove patnje";
– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja;te, budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine;smatraju svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću napisati slijedeća razmišljanja:
1. Otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". U ovu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi itd. – smatrao suparničkim isključivomu komunističkom poretku. Nakon što je ovaj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na "križnim putovima" i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.
I ja smatram da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.
Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. "drugu fazu revolucije", te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je "razumjeti" narav i razmjere zločina koji su počinjeni. Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.
2. Grobišta, žrtve i žalovanje. O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 18 godina, na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 ovakvih grobišta, najviše u Hrvatskoj (više od 700) i u Sloveniji (preko 500), među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora, u Maceljskoj šumi i u Jazovki. Procjenjuje se da je ovo tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.
Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno "nisu postojali".
Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati.
Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljećâ nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka, ili pak počinitelja zločina (i sam u užoj obitelji imam članova ubijenih od partizana i komunista u ljeto 1945.).
Smatra se potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama.
Tamo pak gdje su ostatci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici... potrebno je ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava.
Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.
3. Pravo, šutnja i istina. U prošloj smo godini obilježili 60. obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koja u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su "sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost. Potrebno je ponovo se suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti.
To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok gotovo ništa takva (ili gotovo ništa tako) nije učinjeno glede zločina komunizma.
Bilo bi reda komemorirati svih patnji i stradanja te obilježiti stratišta i logora triju totalitarnih režima, pa tako i "križnih putova" i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke "istrage" – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.
Stoga, da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o ovim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, valja potaknuti institucije triju država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvija pedagogija pomirenja i oprosta. Institucije naših država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o ovim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.
4. Zločin, kazna i pamćenje. Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u "drugoj fazi revolucije" obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike.
Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i "prava" na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Tešku krivnju snose i vođe poraženih režima ustaški glavešina Ante Pavelić, napose), tamo gdje su oni naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost predvidivoj sudbini.
Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koji su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojska u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima, kao predvidivom nastavku partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina, koji su započeli i mnogo prije završetka rata.
Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa, koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, moramo ukazati na važnost funkcioniranja pravnih država te na poštivanje nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.).
Uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje narodâ.
5. Put pomirenja i opraštanja. Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od triju totalitarizama koji su opustošili našim državama – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprječavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevidce zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine.
Podsjećam na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…), koje su pod motom Istina i pomirenje pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja. U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, bilo bi nužno predložiti državnim vlastima, kao što u nas čini Documenta koju vodi uzorna mirotvorka Vesna Teršelič, da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava.
I na kraju, moramo odlučno osuđuju sva tri totalitarizma i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi.
Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.
Odgovara li vam ovo razmišljanje? Pokušajte me nadopuniti, a da to ne bude ponovno vrijeđanje i omalovažavanje koje je klasično kada se latimo ovih tema. Mir vama i mir u našim kućama.
Komentari na članak
Drago, zaboravio si na zločine počinjene također od kršćana, od pravoslavaca - četničke zločine! Zločine počinjene u 2. svjetskom ratu, a što još više boli naše generacije, zločine počinjene ne tako davno. Zločine počinjene na našem (za njih tuđem) teritoriju. Zločine nastale u agresiji na našu domovinu. Zločine o kojima ne bi trebali niakda šutjeti, koje bi trebalo više istraživati i naravno odgovorne procesuirati. Na žalost, više se kod nas uhićuju i progone hrvatski branitelji i generali, nego agresori, Srbi četnici. ___________ Eto toliko, da i njih spomeneš!
Volontario, ako mogu primijetiti, neuvjerljivo, blijedo, bez imalo istinske vjere, pomalo iznuđeno i patvoreno razmišljanje, za razliku od tekstova u kojima ne možeš sakriti osobni animozitet i patološku mržnju, ali razumljivo jer nisi proživio sve ono što su žrtve komunuzima proživljavale od 1945 pa sve do 1990 na ovim prostorima.
Mirko, ti si zadrta budalesina koja ne zna o čemu lupeta, a želiš se prodati za kršćanina. Pa ti si sj..ao i Stari zavjet.Iz tebe "prosijava" samo mržnja prema drugima i još se time dičiš.
Cijeli ovaj tekst i trud su uzalud. Svaka pomisao na pale žrtve za Hrvatsku su uzalud. Sve što je bilo ubijeno, zaklano i silovano nije toliko bitno. Bitno je da svaki naš branitelj je ratni zločinac i da mu se treba suditi. Svaki naš branitelj je USTAŠA i treba ga zatvoriti. Žalosno je da su Četnici i JNA u Neovisnoj državi Hrvatskoj manjina i ispadaju heroji. Sve skupa ovaj tekst će ostati samo ZABORAV.
Strugar je najbolji
Iskarana hr buljo, sve stuji ča si reka! Pero na "Sve skupa ovaj tekst će ostati samo ZABORAV" si se malo zajeba i to pošteno. Bitno da si ti teško bolesna osoba s potrebama medicinske a i odgojne pomoči za kuje ti se ne more pumoči ni sa kojom para ili med. pomoči. Buljo, krepaj sa tim tvojim h****i cilom tom bratijom za koju ti misliš da postoji. Lipo vas je vidit kako se patite, ja lično uživan, priznam.
Gradjanine šipu tuki.
Ma, joj, opet...iako je gospodin Drago zamolio da ne bude vrijeđanja i omalovažavanja. :( Gospodine Pilsel, po onoj staroj "znanje je moć", dostojanstveno se treba sjećati i obilježavati sjećanja na sve loše stvari iz naše prošlosti, lišeni osvete. Ima ljudi koji su doživjeli nepravdu ili smrt najbližih u 1. ili 2. svjetskom ratu, ili u domovinskom ratu i uspjeli su ostati čisti, ne tražeći odmazdu. Zločin je zločin, s čije god strane dolazio. Dostojevski je osmislio i dodatak uz zločin, pa ipak...tko sam ja da sudim? Mir i Vama, kao i čitateljima Vaših tekstova i nadam se da ćemo svi barem za mrvicu nastojati biti bolji, bez obzira na stavove, naciju, vjeru ili bilo koju drugu razliku.
Evo, ja dam kritiku tekstu, pokušavam nadopuniti dragovoljca (kako je i tražio Drago, Zvonimir, Vjeran) bez vrijeđanja i omalovažavanja...a willow odmah udara nisko, vrijeđa. Očito ni ne pročita komentar, već napada čim vidi moj nicjname. Ja u svom upisu nisam nikoga "mrzio" niti sam branio ili slavio kršćanstvo. Naprotiv, ukoliko pročitaš pažljivije, primijetiti ćeš da sam napomenuo da je trebao osuditi i druge kršćanske zločine. One pravoslavne, četničke. Jer svaki pravoslavac ili Srbin ateist koji je sudjelovau u ratu protiv Hrvatske je = ČETNIK!!!
Moj Mirko, sve kršćanske, a po tebi samo praoslavne. Razmisli prije nego napišeš pa se nćeš išđuđavati.Pa ti sam sebe lupaš u jaja.Katolici nevina dječica.