DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel

Neću to kriti: Daniel Ivin, hrvatski povjesničar židovskoga porijekla, mi je prijatelj. Međutim, možda se ne bih danas, kada slavi 80. rođendan, odlučio na ovu kolumnu da prije tjedan dana, 10. travnja, gostujući u emisiji ''Otvoreno'' HTV-a, politička prostitutka par excellence, Slaven Letica, pred Ivinovom starijem bratu, publicistu i izdavaču Slavku Goldsteinu, a emisija je organizirana u povodu Ivinove inicijative da Sabor prestane biti pokroviteljem komemoracije na Bleiburškom polju, nije kazao da je Daniel Ivin beznačajan lik, čovjek bez težine, osoba s margine, itd, i tako slično. 

Nisam očekivao da voditeljica, Hloverka N. Srzić, upozori Leticu da se ponaša kao potpuni idiot, ta Hloverka i nije osoba koju diči etika novinarstva, ali sam se nadao da će drugi sudionik emisije, povjesničar Ivo Banac, koji možda nije tolika huja kao što se misli, priznati da je to što je kazao Letica poptuni idiotizam.
I, evo, imam potrebu potkrijepiti zašto smatram Leticu idiotom, rekoh već, intelektualnom i političkom prostitutkom, nepozvanom da procijeni koliko je Ivin težak u našoj povijesti.
Daniel Ivin je rođen u Karlovcu 1932. u židovskoj obitelji. Oženjen, otac kćerke i sina. U ljeto 1941. njegov otac Ivo je smaknut od ustaša u jami Jadovno u Lici.
Od proljeća 1942., sudionik je antifašističke borbe u Hrvatskoj. U partizane je kao desetogodišnjak otišao s majkom i bio kurir partizanske bolnice i Agitpropa. Naoružao ga je Veljko Kovačević, partizanski general i autor Kapelskih krijesova. Kao posebnost se ističe da je ''čuvao'' (bdio pored bolesničkog kreveta očekujući da se probudi iz kome) ranjenog ustaškog zapovjednika Juru Francetića.
Od 1949. do 1952. emigrira s majkom i bratom Slavkom u Izrael gdje služi dvogodišnji vojni rok (prijetilo je uhićenje brata Slavka). Zatim se vraća u Jugoslaviju.
Počinje objavljivati 1953. reportaže i feljtone u raznim novinama. Najprije u VUS-u. Tu se veže zanimljiva anekdota. Kada predaje prvi tekst, na stolu urednika vidi nekoliko članaka starijega brata, Slavka Goldsteina, pa instinktivno, jer svoj tekst nije bio potpisao, na dnu istoga piše ''Daniel Ivin'', kako kaže, u znaku sijećanja na oca Ivu i da ne bude ''još jednog Goldsteina u novinama''. I od tada sve potpisuje tako pa onda i uzima to prezime.
Diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nešto prije diplome, Franjo Tuđman ga uzima za suradnika u Institutu za historiju radničkoga pokreta, gdje je radio od 1963. do 1966 kao predvoditelj Odjela za suvremenu povijest. Tuđman ne zna da Ivin nije član Partije i 1966. mu nudi članstvo ali Ivin odbija.
Ljeta 1966. je sudjelovao u disidentskom okupljanju u Zadru, pa je bio izabran za predsjednika izdavačkog savjeta prvih nezavisnih novina u Jugoslaviji ''Slobodna riječ''. Zbog napisa u tim novinama iste je godine završio u centralnom istražnom zatvoru u Beogradu. Od tada ga britanska diplomacija prati kao ''najracionalnijeg člana'' disidentske jugoslavenske skupine jer ''traži put prema demokratizacije društva''. Ivin ističe da je na njega, među prvima, utjecaj imao, tako da odbije komunizam i traži višestranačije, Miroslav Krleža. U zatvoru u Beogradu je zadržan dva mjeseca a optužnica glasi da je grupa pripremala atentat na druga Tita. Pušten je.
Nakon izlaska iz zatvora odlazi u Englesku na poziv St. Antony's koledža. Godine 1968. Schweizerisches Ost-Institut u Bernu mu objavljuje knjigu ''Revolution und Evolution in Jugoslawien'' (Revolucija i evolucija u Jugoslaviji).
Potkraj 1969. surađuje s Većeslavom Holjevcem na projektu osnivanja Gospodarske banke Hrvatske, što se smatra uvodom u Hrvatsko proljeće, ali je projekt prekinut Holjevćevom smrću u ljeto 1970.
Slijedeće godine s Televizijom Zagreb potpisuje ugovor za seriju ''Stoljeća hrvatske državnosti (13 epizoda) ali je početkom 1972. sve obustavljeno iz poznatih razloga.
Odlazi ponovo u London gdje počinje raditi na opsežnoj biografiji o Milovanu Đilasu i o Andriji Hebrangu. Uključuje se u znanstveni rad na London School od Economics and Political Science.
Godine 1987. objavljuje dramu ''Tko je protiv Supila'' za koju će dobiti nagradu Republičkog fonda za kulturu.
Početkom 1989. jedan je od osnivača HSLS-a, prve političke stranke u Hrvatskoj ali i prvoga odbora za ljudska prava te je, kao koordinator alternativnih stranaka, istodobno i jedan od pokretača višestranačja u Hrvatskoj.
U siječnu 1990., kao sazivač i predsjedatelj Koordinacije udruženih oporbenih stranaka (svih baš, od Tuđmana do Horvata) od Josipa Manolića čuje slijedeću rečenicu: ''Tuđman i Račan su se o svemu dogovorili'', i to nakon što je Ivica Račan za HDZ kazao da je riječ o stranci opasnih namjera. Tada Ivin kaže: ''Ako je to tako, za mene više nema mjesta u politici, u onoj, naime, koja će biti omeđena karakterima Tuđmana i Račana''.

Napušta HSLS i politiku uopće iako je prije toga bio kandidat za gradonačelnika Zagreba od strane HNS-a ali uz uvijet da se gradonačelnik bira direktnim glasovima svih građana na slobodnim izborima, što znamo, nije udovoljeno, pa se maknuo.
Krajem 1991. osniva CSTE - Center for the Study od the Transformation od Europe), konzorcij od četrnaest visokoškolskih i znanstvenih institucija iz istočne i zapadne Europe, sa sjedištem u Zagrebu, koji od 1994. djeluje pod pokroviteljstvom Vijeća Europe.
Godine 1993. postaje jedan od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava gdje se posebno istaknuo u spriječavanju nasilnih deložacija u režiji MORH-a (tu smo se, u HHO-u, nas dvoje upoznali i zbližili). Bio je, osim toga, pokretač prvog odbora za ljudska prava još u Jugoslaviji.
Od 1998. posvećuje se isključivo pisanju pa prvo objavljuje roman ''Hrvatsko pitanje'' u izdanju Matice Hrvatske (prvi djelovi su izašli još 1990. u časopisu Forum). Ivin je član hrvatskog P.E.N. centra i Hrvatskog društva književnika.
Član je Savjeta antifašista RH i kao takav je, ali u osobno ime, potpisao pisma predsjednicima Sabora RH, Luki Bebiću (2011.) i Borisu Špremu (2012.) u kojima traži da predsjedništvo Sabora donese odluku o ukidanju pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom tzv. Bleiburške tragedije argumentirajući to povjesnim činjenicama koje govore da se na Bleiburgu nije dogodio nikakav pokolj već samo predaja ustaške vojske (koja se iz godine u godinu tamo glorificira zahvaljujući novcima poreznih obveznika i HTV-u).
Stava je da vlasti Hrvatske i Slovenije moraju dogovoriti odavanje dužnog pijeteta ubijenima od strane partizana nakon kraja II. svjetkog rata na mjestima stradanja kakva su, primjerice, Tezno ili Kočevski rog. No ne odbacuje mogućnost da Hrvatska podigne spomenik nepobitnim žrtvama komunističkog (poslijeratnog) terora na Mirogoju ili drugdje u našoj zemlji.
Posebno ga zanimaju povijesne rasprave oko Josipa Borza, Milovana Đilasa, Draže Mihajlovića, Vladimira Bakarića i Andrije Hebranga kojega je doživljavao kao oca.
Dakle, Daniel (ili Danko, kako ga od milja zovemo) Ivin, najmlađi je živući hrvatski partizan i kao takav registriran i u Muzeju rata u Londonu. Prvi je jugoslavenski disident koji ne pripada komunističkoj nomenklaturi. Cijeli je život posvetio borbi za višestranačije i za ljudska prava pa je kao takav, kao borac za slobodu, pomogao da legendarni Bruno Bušić (još jedna žrtva komunističkog terora), njegov kolega sa Instituta, izađe iz zatvora i da se vrati na posao. Osnovao je prvu političku stranku, HSLS i bio pokretač prve peticije za višestranačije u SRH. Dok je Letica drkao, da skratim, o Ivinu se već pisalo u The Washington Postu, The Guardianu, Der Spiegelu, itd.
Ja nemam dileme, ne samo zato što mi je prijatelj: Daniel Ivin je jedan od istinskih boraca za demokraciju i ljudska prava a protiv totalitarnog mišljenja. Slaven Letica, pak, sve je o sebi kazao kada je, radeći za Franju Tuđmana njemu iza leđa dilao, za pare, transkripte s Pantovčaka. Neću štedjeti komplimente za njega: to je (nije baš kršćanski ali je prava narodna izreka) govno od čovjeka. Pizda.
Daniele, ne obaziri se ti na to. Živ ti nama budi i sretno ti bilo!
d.pilsel@zamir.net
(REX)