LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Kad čujem ono : “Voljelo se dvoje mladih šest mjeseci, godinu…”   i plakao bih i smijao se. Posljednjim atomima snage najčesće uspijevam u ovom drugom. Sjetim se posljednjeg prijaratnog boravka u pulskoj filmskoj  Areni i  kako su se snimale te legendarne “Žute dunje”.  Goran Bregović, autor pjesme već je gubio živce, a pjevač Davorin Popović bio je ljut kao ris. Nakon desetak ponavljanja, istrčao je iz tonskog studija i, onako po sarajevski, naredi Bregi da briše iz vidokruga. Poslije cigarete smirenja, Daco se vratio pred mikrofon i u cugu otpjevao ono što nas već više od dva desetljeća prikuje dok oduševljeno slušamo majstora glasa.  Kada je izašao iz studija, samo je, onako u prolazu , dobacio skladatelju :
- Mali, tako se to radi…
Osmijeh na legendarni sarajevski mangupluk, polagano zamre kada se prisjetim koliko je dobrih ljudi, što su bili vezani uz  “Žute dunje”,   već zauvijek otišlo. Kako godine teku raja polagano zaboravlja da je ta pjesma  vezana za film  “Kuduz” Ademira Kenovića, što je premijeru imao u Puli 1989. godine. Kao i pjesma i film je bio izuzetni plod rascvjetale predratne sarajevske kulture. Taj grad drmao je  bivšom zemljom u gotovo  svim segmentima estrade,filma, pozorišta. Sjećam se  zacuđenih pitanja mojih kolega iz Zagreba, Beograda, Ljubljane;
- Šta to ima u tvom Sarajevu?
- Kako to objasniti nekom ko na Bašćarsiji uz ćevape naručuje koka-kolu, umjesto jogurta ili kada za legendarni napitak bozu kaže kakva je to zamućena šećerlama?!
… “Kuduz” je bio  romansirana priča o ubojici Junuzu Keči. Majstor pera Abdulah Sidran ga je u svom scenariju nazvao Bečo. Radeći na tom filmu kao direktor propagande, po ko zna koji put sam se uvjerio u razdjelbu između novinarstva i književnosti. Tog Keču, koji je presudio svojoj nevjernoj ženi i njenim ljubavnicima, pa se onda oteo u hajduke, reporterski sam  istraživao  nekoliko godina. Na području oko Kiseljaka, pedesetak kilometara od Sarajeva, ljudi su živjeli u strahu, pitajući se svake noći tko će biti nova Junuzova žrtva. Narodna milicija i brojne klopke, koje su mu postavljali, nisu uspjevali da zaustave opasnog bjegunca, koji se u stilu  Ramba pojavljivao i nestajao kao duh. Kako je vrijeme prolazilo Keco je od ubojice postajao junak, borac za čast. Po nekima pravedno je presudio onima koji su ga iznevjerili. Posebno se pričalo o njegovoj ljubavi prema pastorki, kćerki žene koja je bila prva žrtva na njegovom pomahnitalom putu osvete. I onda Junuz kao da je u zemlju propao. Jednog dana zove me kolega iz Budve i kaže da su tamo uhvatili nekog neprijavljenog sezonskog građevinskog radnika  Junuza Kecu. Legenda o “osvetniku iz Kiseljaka” pukla je kao balon od sapunice. Mir se vratio među preplašene ljude, a odbjegli osvetnik  završio je iza rešetaka zloglasnog zatvora Foca u  istočnoj Bosni. Na tog Kecu bi,dakle, zaboravio da nije bilo Sidrana i Kenovica. Njihov  “Kuduz”  inspiriran životom, ljubavi i zločinom još jednom je pokazao što knjizevnik može da učini. On je u ubojici tražio čovjeka, a novinari najčešće senzaciju. Tananim tkanjem pleo je majstor pera priču o nesretnom biću koje je željelo da ima topli dom, koje je svim srcem prihvatilo tuđe dijete kao svoje najrođenije. Sa visova sreće izgubljeni čovjek  tresnuo je u blato preljube, alkohola, ismijavanja, kafanskih tuča. U tom beznađu on je kao sulud potegnuo za oružjem. Kada se jednom krene onda povratka nema. Film je bio u tipično Sidranovskom stilu,  protkan tragedijom i humorom. I “Kuduz” nije bio poseban samo po nezaboravnim “Dunjama” nego i po prvoj filmskoj ulozi Abdulaha Sidrana. Tako je vjerno odigrao otpravnika poslova da su ga neki poslije pozivali na rad   u bosanskorcegovackim željeznicama.
Da bi propaganda filma dobila još više na vrijednosti odlučio sam da sa rediteljem  Nerminom Džuherićem i snimateljem Vladimirom Divjakom – Totom, napravim dokumetarac o Junuzu Keči. Prikazan je čini mi se desetak puta, prije i poslije rata, na raznim  TV postajama… Naravno trebalo je posjetiti i Keču u fočanskom zatvoru. Uspjeli smo nekako dobiti sve dozvole i naći se kamerom u lice sa opasnim ubojicom. Iznenadio me je susret s njim. Bio je omanji čovjek, izgubljenog pogleda, koji je bez pogovora pristajao na sve što smo od njega tražili. Pričao je mirno i staloženo o onome što je učinio, činilo se bez imalo kajanja.  I onda smo odlučili da ga  iznenadimo. Mislili smo da će to biti najbolji poklon za njega. Uveli smo u sobu, u kojoj smo razgovarali, njegovu ljubimicu, pastorku, kćerku žene koju je ubio. Djevojčica kao da mu je sve to oprostila, jer je osjećala njegovu veliku ljubav. U njemu je pronašla oca kojeg nikada nije imala. Nakon Junuzovog šoka, uslijedilo je grljenje, plakanje i onda – lom. Odgurnuo je djevojčicu, uzviknuo kao podivljala zvijer. Počeo je lomiti  sve  što mu se našlo na putu. Uzarenih očiju krenuo je ka meni, pa onda prema kameri. Snimatelj Toto je nije ispuštao, cijelo vrijeme je snimao. Utrcali su zatvorski čuvari i jedva ga savladali. Bijesno se otimao kada su ga četvorica iznosila. Djevojčica je drhtala u mom zagrljaju, dok mi je srce tutnjalo u usima. Trebalo je da prođe dosta dana da zaboravim na taj jezivi prizor. Još jednom sam bio  siguran da su novinari ipak bolje ocjenili ubojicu nego književnik. Kada smo montirali naš dokumentarac vodio sam žestoku borbu s rediteljem i drugim suradnicima.  Bio sam čvrsto za to da se prikaže sve što se događalo u focanskom zatvoru, a drugi su tvrdili da će to pokvariti snagu romansirane priče koju donosi film “Kuduz” . Popustio  sam i danas mi je žao zbog toga. Dokumentarac smo završili sa  scenom kada mu jadna djevojčica trči u zagrljaj. I onda su uslijedile premijere. Sa Sidranom sam bio često. Voljeli smo da jedan drugom dobacujemo dosjetke. Bio je pravi majstor reagiranja na mah. Recimo kada smo u beogradskom Sava centru ugostili ondašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Janeza Drnovšeka. Kažem ja  Abdulahu, ili Avdi kako ga prijatelji zovu:
- Vidi, majke ti, moje godište a predsjednik države!
- Šta ćeš tako je mlad, ali je Slovenac…
Onda smo se krajem 1989. godine zaputili u Pariz na dodjelu evropske filmske nagrade “Felix”.   Kenovićev film je bio nominovan za nekoliko nagrada. Boravili smo Avdo i ja u istoj sobi u velikom hotelu “Mediterane”. Bilo je to zdanje puno posljednjih riječi tehnike. Recimo, tada smo se prvi put susreli sa magnetnim karticama koje su se koristile umjesto ključeva za sobu. Jadni Sidran,  nije volio te tehničke novotarije, iako je prvi u raji imao kompjuter, koji mu je najprije služio za igranje šaha, a tek poslije za pisanje scenarija.
- Paja, nemoj, molim te, zaglavljivati, jer valja onda meni samom u sobu. Kako ću s tim vražjim ključem – molio je.
I dešavalo se da sam ga nekoliko puta u tri, četiri sata ujutro nalazio kako me strpljivo čeka sjedeći u hodniku pred našim vratima. Magnetna kartica ga nije slušala. A kada bismo zajedno krenuli na počinak, tada bi slijedila procedura naglog Avdinog buđenja. Bilo je to svakog jutra u tri sata i pet minuta.
- Što ne spavaš?
- Tako to mene nešto, vazda, u ovaj sat budi - objašnjavao je dok sam mu se  tada smijao. Danas se više ne smijem. Ostario i ja i postao novi Avdo. Budim se gotovo svake noći, ali koji minut poslije Sidrana, negdje oko tri sata i 15 minuta. Zašto, pojma nemam!?
U hladne zimske pariške dane Avdo je doletio samo u laganom sakou. Odlučio je da se ponovi u nekom butiku svjetske modne prijestolnice. Odemo nas dvojica u dućan, Sidran odabere divan dugački kaput. Probavao ga nekih desetak minuta i sve zapitkuje za moje mišljenje. Dođemo na blagajnu, Avdo se trzne za “american – card”, lijepa prodavačica je ljubazno primi. Onda okrene nekoliko telefonskih brojeva i uzvrati:
- Gospodine, kartica vam nije ispravna.
Pokušasmo s ubijeđivanjem, ali ne pali to kod  kapitalista. Avdo kako je ušao tako je izašao – samo u sakou. Srećom, nije bio odveć zimomoran.
… I tako, kažu glazba vas najbolje vraća u proslost. Kada čujem te “Žute dunje” i stihove   “voljelo se dvoje mladih šest mjeseci, godinu” meni misli otplove u jedan od pulskih lokala gdje smo gotovo dan i noć, na radost, “lokalnih”prijatelja i kolega, puštali tu glazbu što pali i smiruje. Obećao sam sebi da ću to ponovo učiniti ako ovog ljeta stignem u najljepši grad na  Jadranu. (REX)