DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Jen', dva, tri!  Hajd'mo svi!
Ustajte prezreni na svijetu
Svi sužnji koje mori glad!
To razum grmi u svom gnjevu
Kraj u ognju bukti sad
Prošlost svu zbrišimo za svagda
Ustaj , roblje , diže se
Sav svijet iz temelja se mijenja
Svoj bijedi sutra bit će kraj!
 
To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod! 

Od silnih nama nema dara
Krvnici su nam car i bog!
Tko trudom sve na svijetu stvara
Sam nek zgazi vraga svog.
Da nas zlotvor taj više ne davi,
I misao da ne guši mrak,
Raspirimo oganj u čas pravi,
I naš nek kuje čekić jak.

To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod!  :|

Naš zakon vlasnika sad štiti,
u ruci silnih krvav mač,
Pod njime sirotinja pišti,
On joj stvara bijedu i plač.
Svi mi bjesmo dosad bespravni,
Jednakost nek je sad za nas,
U pravu postanimo ravni,
I sebi samo dajmo vlast!
 
To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod!  :|

U bijesu svome sav je ružan
Taj kralja novca gnusni soj,
A svima dužan i predužan,
Pljačka nam on trud i znoj!
Što naš rad nam stvori i osnaži
Otmicom tuđ je zalogaj!
Al narod od njeg sada traži
Da vrati krvav zajam taj!
 
To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod!  :|

Nas varkom lagali su silni,
Nek mir je nama, njima boj!
A vojska, saveznik obilni,
Bit će s nama uz svoga svoj.
Osvajački tko u rat poziva
Da narod drugom bude rob,
Nek znade: naša puška živa
I njemu sprema crni grob!

To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod!  :|

Svud radnik i seljak se budi,
Visoko nose crven stijeg,
A širom zemlje radni ljudi
Silnika će nagnat' u bijeg.
Što nam krv su vjekovima pile
Tih crnih ptica skrš'mo let!
Kad s lica zemlje sve iščile,
Pod suncem nek zablista svijet!
 
To će biti posljednji i
Odlučni teški boj,
Internacionala
Nek bude ljudski rod!  :|

Internacionala (L'Internationale na francuskom) je najpoznatija socijalistička pjesma i jedna od najprepoznatljivijih pjesama na svijetu. Originalne riječi (na francuskom) napisao je 1870. godine Eugène Pottier (1816-1887, kasnije član Pariške Komune). Pierre Degeyter (1848-1932) uglazbio je pjesmu 1888. (Originalno je trebala biti pjevana na glazbu Marseljeze.)
Internacionala je postala komunistička, anarhistička i socijaldemokratska himna te je prevedena na mnoge jezike. U mnogim europskim zemljama pjesma je početkom 20. stoljeća bila zabranjivana zbog stihova koji potiču na rušenje vlasti. Tradicionalno se pjeva sa stisnutom desnom šakom podignutom uz sljepoočnicu. Ruska verzija Internacionale služila je kao himna Sovjetskog Saveza od 1917. do 1944. kad je zamjenjena Himnom Sovjetskog Saveza i postala je partijska himna KPSS. Prva rusku verziju preveo je Arkadij Jakovljevič Kots 1902. godine i sastojala se od 3 kitice i refrena. Kasnije je proširena i ponovo prepjevana.
Internacionalu pjevaju ne samo komunisti nego (u mnogim zemljama, koriste bez teksta pesme) i socijalisti ili socijaldemokrati. Pjevana je i za vrijeme studentskih i radničkih prosvjeda 1989. godine na trgu Tiananmen. Narodna Republika Kina je 6. lipnja 2003. zabranila izvođenje Internacionale na sastancima partije na svim razinama. Glazba Internacionale je u Francuskoj zaštićena patentom, mada se ta činjenica na široko ignorira od strane organizatora ljevičarskih sastanaka.
Dakle, tu smo! Pjesma vam ide na živce? A kako vam odgovara to što veliki trgovački lanci danas rade? Bi li to gazdama prošlo da pokušaju u matičnim zemljama? Bi, kurac. No, to je samo pokazatelj bijede u kojoj se nalazimo.
Jelena Jindra u posljednjem Globusu podsjeća da se praznik obilježavao štrajkovima prije Drugog svjetskog rata, zatim paradama koje su nalikovale na karneval do 1960-ih. A nakon toga sve se svelo na karanfile, grah i šetnje...
''Ne u šumu sakrivati se, već na ulicu manifestirati našu proletersku svijest, solidarnost i snagu. Danas, kada se radni narod priprema za odlučne i konačne borbe s kapitalizmom, oči radnog naroda cijele Hrvatske uperene su u vas. Mi, proletarijat grada Zagreba, treba da očuvamo vjekovnu tradiciju radničkog pokreta, treba da obustavimo svaki rad u tvornicama i radionicama, iziđemo na ulicu da proslavimo naš proleterski praznik i tako se pridružimo milijunskoj smotri proletarijata cijeloga svijeta''.
Stanovnici Zagreba, podsjeća kolegica, letak takvog proglasa ovih dana neće pronaći u svojim poštanskim sandučićima. Pa kaže: ''on, naime, ne pripada sadašnjosti, kao što bi netko razuman i naivan mogao pomisliti. Unatoč tome što je termin "proletarijat" već odavno izašao iz svakodnevne upotrebe, na tom putu nestanka iz našeg govora nekako sve brže nestaje i rečenica u kojoj se povezuju "rad" i "tvornica". No, i dalje se slavi Međunarodni praznik rada. U Zagrebu od 1890. godine. Spomenut letak i njegov sadržaj pripadaju upravo toj arhivskoj građi.
Budimo konkretni, riječ je o letku iz Zbirke letaka Komunističke partije Hrvatske koji je tiskan u Zagrebu u 16.000 primjeraka uoči proslave Prvog maja 1940. godine. U njemu je, kao što se iz prve rečenice može naslutiti, osuđen izletnički način proslave Međunarodnog praznika rada na koji je jedna druga partija - Hrvatska radnička stranka - te iste godine pozivala građane. I to u Samobor na izlet. Događaj koji će uslijediti u povijesti će ostati zabilježen kao Prvomajske demonstracije 1940. u Zagrebu.
O njemu je u "Historijskom zborniku" Povijesnog društva Hrvatske 1965. članak objavio povjesničar Ivan Jelić. "Demonstracije, koje je u Zagrebu 1. svibnja 1940. organizirala Komunistička partija Hrvatske označavale su, prema ocjeni njenog rukovodstva, ‘historijski preokret' u razvoju radničkog pokreta u Hrvatskoj. Prvi put od stvaranja Jugoslavije 1918., radnici su u proslavi tog praznika, na poziv KP, masovno izašli na ulicu", započinje Jelić. A demonstracije koje će prerasti u "krvavu proslavu Prvog maja" započele su, nastavlja, okupljanjem radnika demonstranata na Kvaternikovu trgu u 7.30 ujutro. Sukobili su se s policijom i Društvenom zaštitom i prije nego što su se na Kazališnom trgu povezali s demonstrantima iz drugih dijelova Zagreba.
Ali glavna snaga tih prvomajskih prosvjeda 1940. bila je na novoj Remizi na Trešnjevci. Tamo su se okupili tramvajci, tj. ZET-ovci, organizirali su štrajk i telefonom obavijestili ravnatelja Gradske štedionice, koja je te 1940. bila vlasnik ZET-a, da se obustavlja tramvajski i autobusni promet Zagrebom jer da su radnici odlučili slaviti Prvi maj kao radnički praznik. Uslijedili su sukobi s policijom, ranjavanja, hapšenja''.
Kolegica Jindra lakonski zaključujem uvod u članak time da sedamdeset i dvije godine poslije, proslava Prvog maja u Zagrebu (a ni drugdje, op. D.P.) čeka se bez ikakva naboja. Zaposlenici ZET-a eventualno mogu s ovogodišnje prvomajske proslave biti u novinama spomenuti kao izvođači u Limenoj glazbi ZET-a, koja nekada nastupa u programu proslave. Iako su radnici opet većinom obespravljeni, nema u ovoj skoroj proslavi ni prosvjedničkog, ni erotskog, ni političkog, ni ludičkog naboja. Za razliku od gotovo svih državnih i vjerskih praznika, Praznik rada nema čak ni svoju komercijalnu komponentu, po čemu je danas nekako i najposebniji.
Kažimo to kratko i jasno: posrani smo i popišani, i kao da nam uopće nije do toga stalo. Ubijeni smo u pojam!
A, kako je to krenulo?
Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osmosatnim radnim vremenom.
1. svibnja se kao međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine, a u Hrvatskoj je prvi put obilježen 1890. godine u Maksimiru.
U 20. je stoljeću se datum s vremenom etablirao kao anarhistički i socijalistički blagdan, te je baš u tim krugovima poznat i kao Međunarodni dan radnika, odnosno Praznik rada. U ovom je obliku prvi svibnja postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta.
Kod nas je odavno 1. maj postao sinonim za nerad, odmor i roštilj po svaku cijenu. A u vrijeme kad je donijeta odluka da se ovaj dan obilježava kao Praznik rada stvari su bile potpuno drugačije.
Zato nije loše da se podsjetimo što je dovelo do toga da se baš 1. maj proglasi za Praznikom rada. Ako ni zbog čega drugog onda zato što je u RH ogroman broj nezaposlenih, a i zaposleni većinom nisu u situaciji kojom mogu biti zadovoljni.
1. maja 1886. stotine tisuća američkih radnika su izašli na ulice da bi zahtijevali opće prihvaćanje osmosatnog radnog dana. Chicago je bio centar pokreta. Radnici su tamo mjesecima agitirali za osmosatno radno vrijeme, i uoči 1. maja njih 50.000 je već bilo u štrajku. Novih 30.000 pridružilo im se sljedećeg dana; to je dovelo veći deo čikaške proizvodnje do zastoja.
Strah od nasilnih klasnih sukoba obuzeo je grad. Nasilja nije bilo u subotu i nedjelju 1. i 2. maja. Ali u ponedjeljak, 3. maja tuča u kojoj su učestvovale stotine izbila je u Mc Cormick Reaper između radnika članova sindikata, koji su spriječeni da dođu na posao i onih koji nisu pripadali sindikatu koje je Mek Kormik zaposlio umjesto njih. Mnogobrojna i dobro naoružana policija brzo se palicama i vatrenim oružjem umiješala kako bi povratila red. Ubili su 4 člana sindikata, a povrijeđenih je bilo mnogo.
Bijesni zbog zločina policije, grupa anarhista, predvođena Augustom Spiceom i Albertom Parsonsom pozvala je radnike da se i sami naoružaju i u utorak uvečer (4. maj) učestvuju u masovnim demonstracijama na Trgu Haymarket. Izgledalo je da su demonstracije sa samo 3.000 bile potpuni promašaj. Ali pred kraj osoba čiji identitet nikad nije utvrđen (vjeruje se da je u pitanju policijski agent, provokator) bacila je bombu koja je ubila 7 i ranila 67 policajaca.
Histerične gradske i državne vlasti pohapsile su osam anarhista, optužile ih za ubistvo i osudile na smrt. 11. studenog 1887. četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu. Umrli su zbog svojih riječi, ne zbog svojih postupaka.
250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Chicaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.
Na Prvom kongresu 2. Internacionale održanom 1889. odlučeno je: "Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestira jedinstvo svojih zahtijeva i svoju klasnu solidarnost". Od tada se svake godine obilježava tragični Hejmarketovski događaj kao dan međunarodne radničke solidarnosti u vidu demonstracija. Za radnike i sindikaliste širom svijeta, Hejmarket je postao simbol potpune nejednakosti i nepravde kapitalističkog društva. Do današnjeg dana, kako u našoj zemlji, tako i u cijelom svijetu, taj dan se obilježava u spomen mučenicima sa trga Haymarket.
Kako pak mi živimo? Za što se borimo? Pravi problem je što je ostala paradigma oslobađanja od rada, s prepoznatljivim konzumerizmom kao stilom života i/ili statusnim simbolom, gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost.

Pedagog prof. Zlatko Miliša piše: ''Intrigantna je činjenica da se u interpretacijama rada do danas nismo (konačno) oslobodili ničim opravdanu dihotomnu podjelu rada na vrijednost po sebi i suprotno tomu, koncepciju koja u radu vidi otuđenu djelatnost. U prvoj koncepciji od Martina Luthera koji zagovara tezu o radu kao izvorištu svih ljudskih vrlina, socio-utopista koji u njemu vide afirmaciju svih pozitivnih vrijednosti... sve do «praksis filozofa» koji su «operacionalizirali» istu tezu stavljajući znakove jednakosti između pojmova rad i stvaralaštvo. Svi glasoviti pedagozi u svojim djelima veličaju odgojnu ulogu rada (...)

Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti dolaze vrijednosti potrošačkog društva. Predvladavajuća je neodgovornost na svim razinama, bez sankcioniranja za neradnike i stimuliranja za najbolje. Socrealizam je izmislio svijetu nepoznatu paradigmu oslobađanja od rada: „Nikada me nečeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi"! Kako pomiriti naše sklonosti ka neradu ali i konzumerizmu, neštedljivosti i zaduženosti, a očekivati bolje dane, kako za pojedinca tako i za društvo!? (...)

Problem je što se marljiv rad ne cijeni, a što su prve vrednote, bogatstvo i uspjeh, koje se, u normalnim okolnostima ne mogu realizirati bez marljivog rada i štedljivosti. Rad kao i novac, po sebi, nisu niti dobri niti loši. Problem nije samo nedostatak novca kad se radi a slabo zarađuje, već i (sve više) način na koji ga se troši. Razlog zbog kojeg ga netko nema, proizlazi (i) iz odnosa koji ima(mo) prema radu odnosno novcu''.
Ovo je za vas prikupio novinar koji kao konj radi od puberteta, a u novinarstvu je od 1979. time da od honorara iz ove profesije isključivo živi posljednjih dvadeset godina. Danas sam, u 49. godini života, bez posla i bez primanja. Kao i mnogi od vas.

Dovoljna pouka povodom blagdana 1. maja/svibnja!?

d.pilsel@zamir.net
(REX)