PREMIJERA PRAIZVEDBE PREDSTAVE ''O ŽIVOTU RADNICE KRAJEM DVADESETOG STOLJEĆA'' U INK
U INK - Gradskom kazalištu Pula priprema se prva premijera nove kazališne sezone - praizvedba predstave ''O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća'', nastale prema istoimenom romanu Gorana Ferčeca, u režiji Bojana Đorđeva. Premijera je zakazana za 22. listopada na maloj sceni INK-a, dok će reprize biti 23. i 24. listopada.

Regional Express imao je priliku razgovarati s glavnom glumicom Natašom Kopeč, koja nam je otkrila kako je ušla u ulogu, što ju je posebno inspiriralo i zašto je važno da se ovakvi radnički narativi danas ožive na kazališnoj sceni.

• Kako ste se pripremali za ulogu u ovome projektu? Jeste li čitali roman prije nego što je došla ponuda za ulogu, ili ste ga čitali tek naknadno?

NATAŠA: Pripremala sam se tako što sam prvo pročitala roman, a onda je s kolegama započeo rollercoaster doživljaja, dojmova, povezivanja i prepoznavanja, izazvan Goranovom nevjerojatnom preciznošću i filigranskom vještinom pisca koji te uvuče u svoj svijet vrlo suptilno i nježno, evocirajući mjesta boli i radosti. U trenucima samoće puštala bih da roman ječi u meni i slušala bih što mi govori. Roman sam pročitala nakon ponude za ulogu.

• Koji vam je bio prvi dojam teksta (dramske adaptacije) u usporedbi s književnim predloškom?

NATAŠA: Ako govorimo o klasičnoj dramatizaciji teksta, ona ovdje ne postoji. Upravo je književni predložak, odnosno roman, glavno sredstvo dramskog izražavanja i to nudi jednu potpuno novu glumačku perspektivu. On nije u svojoj integralnoj varijanti, već u skladu s konceptom redatelja Bojana Đorđeva, odabrani su određeni dijelovi romana koji postaju kazališni čin. Doživljavam roman kao aktera i partnera koji me provocira, ali i štiti od suvišnosti glumačkih intervencija. Uživam u ovakvom radu, jer me izbacuje iz zone komfora i omogućuje mi glumačku slobodu unutar novih okvira. 

• Koji su vam bili najveći izazovi pri ulazu u lik radnice koja živi u kontekstu 1970–1990-ih godina?

NATAŠA: Kako očuvati smisao za humor u životu koji se događa tebi, a ne ti njemu. 

• Kako biste opisali psihološki put vaše junakinje kroz godine (od mladosti, preko srednjih godina, do kraja 20. stoljeća)?

NATAŠA: S 19 godina ona stupa u svijet „odrasle žene“, odlazi od kuće u grad, uskoro se zapošljava u prodavaonici mješovite i robe i ulaskom u tu prodavaonicu zaključava vrata bilo kakvoj alternativi sudbine koja ju čeka. Život se događa po inerciji: zaruke, vjenčanje, djeca, siromaštvo, neuspjela ljetovanja, prijeratna previranja i sami početak rata 1991. Sve to ona nosi na svojoj koži i u svojem pogledu koji otkriva iscrpljenost, ali i jednu neugaslu znatiželju, potrebu da iščupa sebi nešto od života i uzme sebi, samo sebi. I ta znatiželja, taj interes i  razigranost opažaja čine ju, u svojoj melankoliji, duhovitom, britkom i ženstvenom. Njezin unutarnji svijet je prebogat duhovitim opažanjima kojima Ona i sebe i čitatelja zabavlja. Nadam se i gledatelja. Ponekad mi se  čini da uživa u malim spačkama kojima ju život provocira. Ona nije patnica, Ona nije ni tipična junakinja, Ona naprosto dubinski osjeća da bi nešto trebala i mogla, ali ne može probiti transgeneracijsku barijeru straha od promjene. Pa učini malo ili ništa. Svakako nedovoljno da bi živjela neki drugi život. Kao i mnoge prije i poslije nje.

• U romanu lik prolazi kroz promjene u obitelji, radnom statusu, društvenim kontekstima - koja scena ili prijelomni trenutak vam je najviše privukao pažnju?

NATAŠA: Dva su trenutka, ne mogu se odlučiti. Prvi je rečenica u romanu „Ona osjeti ljubav prema sebi“. Ta me jednostavna rečenica podsjetila koliko smo odrasli nenaučeni slušati svoje iskonske potrebe, osluškivati mjesta svoje suglasnosti sa sobom. I to pamtim iz nekih banalih primjera iz života. Jedna meni bliska osoba, koju neću imenovati jer ne voli biti imenovana, negdje ranih 2000-tih poželjela je trčati uz more svaki dan. Trenirati. Na svježem zraku. Svakako ugodnije nego u znojnoj teretani. Nikada to nije napravila jer ju je bilo sram da ju netko tko ju poznaje vidi. Ako bi ju vidio, ili, još gore, vidjela,  zaključio/la bi da nije posvećena svojoj obitelji i domaćinstvu i da misli samo na sebe. Iako sam u besramnom trčanju vrlo slobodna, postoje mnoge druge stvari u mojem životu koje sam dugo tretirala kao meni bliska osoba trčanje. Upravo iz straha da će „netko nešto misliti.“ Sva sreća pa mi je dosadilo to. Ipak, borba traje.

A drugi trenutak je kad se Ona, potaknuta kolektivnim duhom radnika i radnica Borova, odluči priključiti koloni štrajkaša i doći do Beograda. Ne mogu ni reći „odluči“, jer ona se naprosto pusti i poteče rijekom štrajkaša. Taj trenutak nije mi toliko zanimljiv zbog njezine klasne solidarnosti, zapravo se pitam radi li se uopće o tome; nego zbog njezine kratkotrajne vjere da ima pravo na svoje vrijeme. Sad kad sam ovo artikulirala, vidim da oba trenutka gađaju u istu metu. Integritet.

• Kako su dosad protekle probe? Je li bilo nepredviđenih prilagodbi, otkrića likova, improvizacija…?

NATAŠA: S obzirom da je od prve probe od strane redatelja i  autorskog tima vrlo jasno artikulirana ideja i koncept predstave, imam osjećaj da nismo ni u jednom trenutku imali praznog hoda. Svaki dan je istraživanje i otkrivanje, ali po vrlo jasnim zadatostima koncepta. Improvizacija nikad ne staje, ako si prisutan. Ja ne znam kako drugačije glumiti nego suptilno improvizirajući.  Gluma je kontakt, a kontakt je uvijek sad i ovdje, akcija i reakcija, podražaj i impuls. Zato je gluma moja istinska strast. 
 Između ostalog, tematika romana nas je sve zbližila, mnogo smo razgovarali o svojim iskustvima i iskustvima naših roditelja i mislim da smo svi kroz ovaj proces prošli kroz faze osvještavanja i praštanja, sebi i svojima. Sa svima radim po prvi put i jako sam zahvalna na ovakvom procesu i ljudima oko sebe. Ovaj proces pamtit ću kao jedno od umjetnički i ljudski najbogatijih iskustava. I mislim da sam se našla u njemu baš kad sam trebala.   

• Kako vi vidite značaj da se takvi radnički narativi (ženski narativi radničke klase) osvijetle danas u kazalištu?

NATAŠA: Ženski radnički narativ danas je izuzetno važan i intrigantan jer otvara prostor za glasove koji su u javnom i kulturnom prostoru često potisnuti ili marginalizirani. Svakodnevni trud radnica, ali i radnika pokretao je i pokreće svijet, a rijetko se smatra vrijednim umjetničke pažnje. Govoreći o ženama radnicama - bilo u tvornici, uredu, na blagajni ili kod kuće - zapravo govorimo o stvarnim temeljima društva.

E sad, ne znam kolika je generalna svijest o tome. Baveći se u kazalištu takvom tematikom suočavamo se s klasnim, rodnim i ekonomskim nejednakostima koje i danas oblikuju naše živote. Ženski narativ je na neki način čin otpora - vraćanje dostojanstva iskustvima koja su bila izbrisana i nikad uvažena. Kakva šteta. Ta iskustva su bogata unutarnjim sadržajem i mislim da je upravo ženski radnički narativ nepresušni izvor romantike, čežnje, nostalgije, ali i nevjerojatne snage koja se hrva sa surovošću života. Radnička rutina kontemplativno je i gotovo meditativno stanje tijela koje hoda, govori, radi i duše koja čezne. 

• Kako gledate na publiku i njihovu očekivanu reakciju? Koje su vam teme ili motivi najvažniji da “dopru” do gledatelja?

NATAŠA: Voljela bih da ljudi prepoznaju ljepotu u blatnom eksterijeru romana, u odnosima koji nisu lišeni ljubavi, ali su lišeni vještine voljenja, u sitnim nespretnostima svakodnevnog življenja. Što će s time učiniti, na svakome je ponaosob. 

• Koje poruke, osjećaje ili pitanja mislite da gledatelji mogu ponijeti sa sobom nakon predstave?

NATAŠA: Možda će netko otići iz kazališta s osjećajem solidarnosti, možda s osmijehom, nostalgijom, tugom, možda s ljutnjom — sve su to legitimni doživljaji. Predstava ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja se naglas pitanje:  “ Kako je u procesu tranzicije i privatizacije od devedesetih naovamo nestala cijela jedna klasa, a da nitko nije postavio dubinsko pitanje brige koje su posljedice toga?”. To pitanje otvara mnoga druga. Društvena i intimna.

• Da imate priliku “progovoriti” s likom nakon izvedbe - što biste joj rekli?

NATAŠA: Rekla bih joj da ju razumijem. 

Predstava “O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća” nastavlja istraživati intimu jednog života u kontekstu velikih društvenih previranja, od 1973. do 1991. godine. Nataša Kopeč, zajedno s Larom Živolić Agaj, Edijem Ćelićem i Lukom Mihovilovićem, donosi gledateljima priču o životu, izborima i unutarnjoj snazi žene radnice, kroz svakodnevne radosti, poraze i male pobune.

Premijera: 22. listopada 2025., 20 h

Reprize: 23. i 24. listopada 2025., 20 h

Ulaznice: www.ink.hr

(I.I./ Foto: INK)