LETEĆI HOLANDEZ
Piše:Pavle Pavlović
Nikada neću zaboraviti tu noć u ondašnjem Jugoslovenskom klubu u australijskom Pertu. Sjedio sam s nekim zemljacima, kada mi priđe mršavi čovjek, lica uronulog u veliku gotovo sijedu bradu.
- Vozdra Paja!
- Mi se znamo?
- Ma, kako da ne, sjedili smo desetak puta zajedno u našem sarajevskom ”Kvarneru”.
Grozničavo sam vrtio film u svom tada manje izlapjelom mozgu, ali njegov ”file” u mom hard disku sjećanja nisam uspio pronaći…
- Ja sam iz Kovačića, preko Miljacke, preko puta tvoje raje s Marindvora. Sretali smo se i pozdravljali na stotine puta - nastavlja on.
Kod mene ponovo tabula raza. Nema šanse da se prisjetim… I onda poteče njegova zastrašujuća priča.
- Bio sam ti se dobro zagledao u dno čaše. Žena me s troje djece napustila. Pomišljao sam da se ubijem, da skočim sa Babinog zuba na Bentbaši. Čak sam se nekoliko puta penjao na tu stijenu, ali nisam imao hrabrosti da idem do kraja. Umjesto da se vadim ja sam još više tonuo u čašu. Izbacili su me i s posla… I onda jednog dana kada sam se probudio u smradu svog alkohola, rekao sam - dosta! Ali, kako to ostvariti ako si i dalje s rajom koja te vukla ka dnu. Odlučio sam moram bježati. Prodao sam sve što sam imao. Slomljenog srca zbog voljene žene i djece, kupio sam kartu za najudaljenije mjesto od mojih Kovačića. Prije sedam godina sletio sam kao meteorit s neba ovdje u okolinu Perta. Zavukao sam se u bus (australsku pustinju). I ne samo to, neću ni na zemlji da budem, nego od 30 dana u mjesecu 25 provodim u rudnicima smaragda. Tamo sam najmirniji, jer znam da sam zaslužio tu kaznu. Zbog čaše izgubio sam najvoljenije..
Dok je on to govorio pokušavao sam neprimjetno moj viski sa sodom skloniti sa stola.
-Hej ne moraš to da činiš. I ovo što sjedim s vama koji pijuckate, kazna je za mene. Ali, najveća od svega je biti dijaspora. Nemaš ti pojma šta je to. Živiš stotinjak metara pod zemljom, a misliš na svoje Kovačiće, na svoje Rajvosa. Ponekada pričam tim propalim ljudima, kao što sam, u rudnicima dragog kamenja, o mom ranijem životu, a oni samo vrte glavom. Misle ovaj bunca, jer takav život ne postoji. Da nije tih nekoliko ne sretnika iz Labina da s vremena na vrijeme potvrđuju moju priču mislili bi da sam skrenuo 100 posto. Mi smo ti dole u tih podzemnim hodnicima kao pacovi. Rujemo i rujemo i sreća nas oblije jedino kada u ruci držimo dragocjeni zelenkasti smaragd. Radost brzo prolazi kad osjetiš da blago ne donosi život, nego ljudi, rodni kraj…
Moram priznati da sam jedva čekao da puhnem od neprepoznatog komšije iz sarajevskog kvarta Kovačića. Do prvih dana rata imao sam među svojim novinarskim suvenirima i njegov poveći zelenkasti kamen. Nikada nisam doznao koliko je vrijedio, niti sam pokušavao da ga nosim na procjenu. Jer, za mene je bio neopisivo važan. Podsjećao na gorku priču čovjeka koji je pokušao da se lijeći u tami 35.000 kilometara udaljenih rudnika. Da li je uspio? Da li mi to neko može javiti iz Perta, iz Australije, jer sarajevska raja ga sigurno znaju. Jedini je bio kopač dragog kamena iz Kovačića.. Sto je bilo i sa onim rijetkim Istranima koji su u podzemlju Petog kontinenta grozničavo kopali za srećom?
Smaragd sam izgubio ali ta njegova riječ - dijaspora sve više mi zvoni u glavi. Dok sam kao reporter obilazio zemljake po ovoj našoj Kugli uvijek sam se nadao da nikada neću postati dijasporac. Jer, to je meni tada značilo čovjek ni tamo ni ovamo, čovjek kojem se duša i srce prepolovili na dvoje i nikada se više neće sastaviti.Značilo mi je laganje samog sebe - kao ovdje u tuđoj zemlji ti je dobro, ali je dole doma još bolje. Kada iskreno priznaš sam sebi - niti je ovdje dobro, niti dole. Jer ti si u bezvazdušnom prostoru, lebdiš bez cilja i pravca s planovima da ćeš jednom biti u rodnom kraju koji se tope kao mjehurići od sapunice.
Prije nekoliko dana bio sam s mojim prijateljima Spomenkom i Goranom Delićem u jednom restoranu što je koji kilometar udaljen od poznatog zatvora u Ševeningenu. Gazde kafane dobri ljudi iz Doboja, koji imaju sličnu sudbinu. I oni su ratne izbjeglice, novi članovi bosansko-hrvatske bjelosvjetske dijaspore. Tekla je priča ugodna i još ukusnije litre vina. U restoranu, koji mi se činio usamljenim domaćim ostrvcetom u moćnom i hladnom Sjevernom moru, uz naš jezik i glazba koja bi trebalo da dira. Dva momka, dva umjetnika na gitari, nekadašnji članovi svjetski poznatog ”Mostar sevdah reuniona”, nažalost, nisu uspjeli u meni da upale stare vatre. Ljudi su se veselili, padali u sevdah kada je pucala ona ”Kad ja pođoh na Bentbašu” . Postajao sam tužniji što su oko mene više pjevali. Nisam navikao na ove naručene atmosfere, na naručena veselja. Ako ide ide, ako ne ide ne ide. Ne mogu ja tri, četiri sada - biti kao nekada. Neću padati u dert zato što neko pjeva moju ”Bentabšu”, koju sam u pravim, prirodnim trenucima otpjevao bar milion puta. Dijasporski život je naručeni život u kojem moraš glumiti da ti je OK, a najbolje znaš kako ti je. Glumio nikada nisam, niti ću... Dijaspora je prokletsvo koje će nas pratiti do kraja života i ona je ona definicija - dole misle da je nama super, a mi da je njima još bolje. I dok tako mislimo godine prolaze i onda izroni još jedna australijska priča.
Upoznao sam tada i jednog Dalmatinca sa Visa. Pobjegao čovjek odmah poslije rata veslajući ka Italiji. Nakon nekoliko godina patnje po izbjegličkim logorima stigao je do daleke zemlje. Proveo na petom kontinentu tridesetak godina. Oženio se, dobio četvoro djece i sanjao dan kada će svi skupa ponovo na njegov Vis. I kada je pomislio da je vrijeme sazrelo rekao je ženi i djeci, već odraslim curama:
- Idemo ća!
- Gdje ti to, ćaća, ća? - upitala djeca
- Kako gdje, pa tamo na našen Visu!
- Ćaća to je tvoj Vis, a naše ća je ovdje. Mi smo Australke…
I bojim se da će jednog dana tako biti i nama. Kada odlučite dijasporu zamijeniti sa domom…
Komentari na članak
"Pozdravljam sve u studiju a tebe pogotovu, Pavle" ... nedostaje, jel da? Sve kuzim cak i to sta te je nagnalo da ovo napises. Mala je nedoumica: hoce li to pomoci da nase srce napukne ili da tvoje zalijecis? Izlijecit' neces. Svi znaju gdje je bolje a gdje ljepse! A malo ih je koji vidjeti "Vis"