DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Ako utipkate »Društvena odgovornost« na tražilici Google, naići ćete na široki spektar marketinških ponuda. Gotovo na svakoj Internet-stranici hrvatskih korporacija i tvrtki možemo pronaći i sekciju društvena odgovornost. Evo što se o tomu kaže na portalu jedne banke: »Svjesni smo da se uspjeh u poslovanju ne mjeri samo ostvarenjem financijskih rezultata nego danas jednako podrazumijeva i aktivnosti u segmentu društvene odgovornosti i doprinosu održivom razvoju. Stoga naša se je banka usmjerila na proaktivnu ulogu u društvu te se trudi biti inicijator i zagovornik ideja koje imaju za cilj napredak i unaprjeđenje kvalitete života u Hrvatskoj. Korporativne vrijednosti koje promiče naša banka su predanost klijentima, timski rad, inovativnost i znanje, pouzdanost i odgovornost, etičnost i transparentnost. Težimo stvaranju društva koje vodi brigu o potrebama i mogućnostima svih njegovih članova te smo stoga pokrenuli i sveobuhvatan program društvene odgovornosti pod nazivom XXX«.
Dakle, u principu, zvuči dobro. I mnoga poduzeća čine dobro, sudjeluju u humanitarnim akcijama, promiču kulturne vrijednosti, itd. Dodjeljuju se i hrvatske nagrade za društveno odgovorno poslovanje.
Društvena odgovornost je koncept koji je neizostavan u (post)modernim demokracijama. Uglavnom se veže uz etičko poslovanje korporacija i njihovu skrb za život zajednice, okoliš, ljudska prava, itd. S raspadom Jugoslavije, ulaskom stranog kapitala i razvojem tranzicije i tržišnog sustava po uzoru na već postojeća zapadna tržišta, u posljednjih dvadesetak godina svjedoci smo sve većeg širenja ideje društvene odgovornosti i u Hrvatskoj. Društvena odgovornost je postala koncept koji, ipak, zahtjeva teorijsku i kritičku refleksiju.
Odgovornost je kvaliteta pojedinca ili grupe koja se ogleda u ponašanju sukladnom određenim moralnim načelima, društveno vrijednim ciljevima, poslovnim zadacima i dogovorima i slično.
Moralna odgovornost je bitna odlika autonomnog subjekta. Ona pretpostavlja slobodu pojedinca da bira između alternativa prema svojim moralnim načelima, stavovima ili vrijednosnim orijentacijama, uz obvezu da svojim izborom ne ugrozi prava i slobode drugih.
Društvena odgovornost se očituje u aktivnom sudjelovanju građana u gospodarskom, društvenom, političkom i kulturnom razvoju svoje zajednice.
Politička odgovornost središnja je i neizostavna odrednica demokratski izabrane vlasti, a očituje se u dosljednosti političkog djelovanja na ostvarenju zajedničkih ciljeva, najčešće u skladu s predloženim obećanjima.
Ovako definirana politička odgovornost, sasvim sigurno, tiče se i nas novinara. Moramo se snažno okrenuti poticaju društvene odgovornosti medija i solidarnosti u novinskoj profesiji.
Pred nama je zahtjev da ne postupamo samo prema trenutnim potrebama i nakanama, nego da u razmatranje uključimo moguće posljedice naših odluka te da same potrebe i nakane podvrgnemo provjeri koja nam omogućuje da isključimo ono što djeluje slijepo, sebično ili prinudno. Kratko rečeno, moramo biti uvijek i svugdje u stanju postupati odgovorno prema sebi i svijetu oko sebe, a ne kalkulantski.
Etičko življenje jest prihvaćanje rizika za susret s neugodnostima. A one dolaze kada god se odlučujemo oduprijeti manipulacijama svake elite. Kada god progovaramo o stvarnim problemima naše sadašnjosti.
Pozvani smo da se otvorimo nadi. Pozvani smo da izgradimo solidarno društvo. Da odbijemo laž. Čini se, kao da živimo u kulturi laži. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Pozvani smo da oživimo duh snošljivosti u našim obiteljima i radnim sredinama.
U Hrvatskoj se mi sada, djelomice, odmaramo od onih koji su širili govor mržnje, huškali na rat i govorili nam da svatko onaj tko ne želi lagati za domovinu je izdajnik i neprijatelj.
Ali, kakvi smo mi, zaista? Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja?
To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj koja želi postati djelom Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.
Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?
Moramo se pitati: što se dogodilo pojedinim hrvatskim novinarima i gdje su i kada izgubili etičnost? Što je u glavama pojedinih urednika kada gotovo ništa više nije sveto, osim ekskluzivnosti teksta i povećanja tiraže na temelju tuđe patnje?
Situacija kod nas, općenito govoreći, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati. Nije došlo i ne dolazi do oslobađanja ljudskih potencijala. Politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Uostalom, ko¬li¬ka je ci¬je¬na isti¬ne? Meni se čini da je cijena sitnica – da je cijena zaborav. Kako to glatko ide. Najprije je napadom na djelatnika Zagrebačkih cesta Igora Rađenovića koji je govorio u kriminalu u adiministraciji Grada Zagreba zaboravljen napad na novinara Dušana Miljuša koji piše o mafiji i o organiziranom kriminalu. Gotovo su ga ubili beizball palicama. Onda je premlaćivanje poduzetnika Josipa Galinca gurnulo u drugi plan priču o nalogodavcima premlaćivanja Igora Rađenovića. Pa je ubojstvom Ivane Hodak, kći odvjetnika Zvonimira Hodaka, koji zastupa generala Vladimira Zagorca osumnjičen da je ukrao dijamante u vrijednosti 5 milijuna dolara, zaboravljen napad na Galinca, da bi brzo zatim likvidacija novinara i izdavača tjednika Nacional Ive Pukanića zasjenila slučaj Ivane Hodak. I tako dalje, i tako dalje.
I tko se danas još sjeća novinara Miljuša? Čak je i njegov Jutarnji list sa svojih stranica uklonio famoznu ‘brojalicu’, rubriku u kojoj su brojali koliko je dana prošlo od premlaćivanja njegova novinara. Napadači još nisu pronađeni, a novine je očito izdalo strpljenje.
Ako su Hrvati u nečemu svjetski rekorderi, onda je to disciplina kratke pameti. U proteklih nekoliko mjeseci, pa i godina, izbrušena je specifična vještina kojom se afere - medijski prožvakane, ali ne i procesuirane - bacaju u ormar kako bi se otvorio prostor novim, opet kratkotrajnim senzacijama. Nažalost, čini se da u ovakvoj Hrvatskoj najvažnije pitanje ipak glasi: je li nekoga uopće briga?
A tu je i vječiti govor mržnje. Ono je do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta. Kulturi laži treba suprotstaviti kulturu istine i život. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivać društvenih zala i da bude važno sredstvo u borbi protiv rasizma i ksenofobije i predrasuda, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika manjina kao i svakog obespravljenog sugrađanina.
Postavlja se, dakle, slijedeće pitanje: Kako preoblikovati medije, posebno elektronske, u značajnije protagoniste stvaranja tolerantnijih, mirnijih i zdravijih društava?
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao mir među narodima i da bi se širile odgovornost i solidarnost ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Kulturi laži, napisah, treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem.
Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome. Novinar, u slobodi i u poštivanju prema životu i istini svakog bitka, služi istini.
Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice.
Pred novinarima stoji odgovornost da se razračunaju sa unutrašnjim slabostima koje kompromitiraju novinarske standarde, kao i da primijene načela raznolikosti i pluralizma na svim nivoima.
Kad su novinari manji od makovog zrna, vlast pravi pitu od javnosti. Ja se nadam da mogu postati eho onih kolegica i kolega koji se nisu umanjili pred moćnicima i koji su svih ovih godina svjedočili vrijednosti radi kojih smo se danas okupili. Dijaloške vrijednosti.
Ipak, osuđivati i ne nuditi rješenja uvijek znači nedostatno razumjeti; govoriti o ljudskoj odgovornosti, krivnji, zločinu, pokvarenosti, često, predstavlja samo jedan od načina da sebe sačuvamo od napora, dugotrajnog, strpljivog, suptilnog ili zamornog posla, od razmrsivanja zapetljane zbrke ljudskih poslova. Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Civilno društvo koje želimo stvoriti u ovim našim sredinama podrazumijeva permanentni, horizontalni pluralizam, sustavnu jednakopravnost sudionika civilnoga društva koji mora trpjeti pluralizam vertikalnog tipa koji je specifičan za političku zajednicu u kojoj se stalno događa supremacija jednoga od nazočnih političkih stajališta.
Tolerancija je princip koji rješava obje napetosti. A nemamo je jer nemamo demokratsku tradiciju. Tolerancija je, dakle, konstitutivna pretpostavka samog opstanka civilnoga društva, a ne tek jedna od vrijednosti koje mu se pridjevaju. Ona, naime, jedina omogućuje da se realizira načelo težnje sreći, formulirano u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti kao striktno individualno – na razini društva stoga jedino pluralno izvodivo – pravo. Pravo koje preuzeto i u našem Ustavu.
Da zaključim: Mi danas ovdje na neki način obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, prvo u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati pripadnost zajedničkom prostoru Europe.
Komentari na članak