STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Zahuktava se turistička sezona. Sve drugo nije ni bitno.Važno je da se turistima uzme lova. Da možemo preživjeti jesen i zimu. Kako se ja u svemu tome snalazim,možete si misliti. Evo nekoliko crtica za uspomenu i dugo sjećanje..
PRIČA PRVA. Sjedim u pizzeriji "Jupiter" kod proslavljenog boksačkog asa i donedavnog izbornika boksačke reprezentacije Hrvatske - Pere Tadića. S nama je u društvu i Željko Pervan, glumac i komičar. Žitelj Kaštelira. Kreće međusobna zafrkancija i lagano džentlemensko podbadanje. Pervan kaže da ima četiri kćerke. Pero ga poklapa. "Ja imam četiri kćerke, ali i jednog sina! Dakle, jači sam za sina!" Pervan muški i stoički priznaje poraz. Jebiga,sin je sin. S nama za stolom sjedi i menadžer Duško Srijemac. Priča se da i on očekuje sina. Šta ti je turistička sezona. Dobro popravlja natalitet kod Hrvata..
PRIČA DRUGA. Srećem jučer u šetnji gradom Flanatičkom ulicom, gradonačelnika Pule Borisa Miletića, u društvu njegove ljupke supruge Lare. Zafrkavam ga da sam na koncertu Joss Stone i Salomona Burkea primijetio da i prvi čovjek Pule ima mali "političarski trbušćić". Kažem mu da je to normalno. Miletić se slaže i dodaje da nije ni meni lako,gledajući obazrivo u pravcu mog umjetnički formiranog i elegantno popunjenog stomaka. "Ti moraš svugdje ići jesti i pisati o tome, pa se na neki način tvoje tijelo time kažnjava!" - zaključuje gradonačelnik svoju veliku misao. Eto, kada bi bar moji prijatelji i kuštravica razmišljali na taj humani, filozofski i pametan način. A ne moj zavidni trbuščić kritizirali,a da prije toga ne razmišljaju koliko je meni, kao novinaru i čovjeku, pišući o hrani i piću zapravo - teško..
PRIČA TREĆA. Šećem turističkim naseljom Verudela. Prolazim pored legendarne terase koja je godinama u ljetnoj sezoni bila prepuna gostiju. Svaku večer,sedamdesetih i osamdestih, tamo se nekada znalo natiskati i do tisuću i pol turističkih duša. Sjećam se kada sam kao mlad novinar, osamnaestogodišnjak,početkom osamdesetih tamo radio intervjue sa velikim zvijezdama koje su tada nastupale : Mišom Kovačem, Mikijem Jevremovićem, Duškom Lokinom, Vladimirom Savčićem - Čobijem, Nelom Eržišnik. Sada tamo više ničeg nema. Terasa uglavnom zjapi prazna. Kako vratiti publiku? Teško.To je nemoguća misija. Pokušava to svaku večer nekakav DJ Čikita. Ali njegova fizionomija na plakatu i umjetničko ime, ne ulijevaju mi nadu. Vremena i način zabave očito su se promijenila..
PRIČA ČETVRTA. Gužve u prometu Pulom su nesnošljive.To svi znamo.Strani turisti i gosti svojim vozilima ispune zaobilaznicu od Šijane do Verudele. Mi Puljani pokušavamo se probijati gradskim ulicama. Ali, ne pomaže. Kaos je kaos! Pa ipak i u svemu tome - netko zarađuje! Gradski prometni redari.Od kad su se pojavili na ulicama dosada su ispisali oko 50.000 kuna kazni.Pa su,bogme,lijepo popunili proračun.Zasigurno će dobiti i povišicu. A i inače imaju za oko 500 kuna veću plaću u odnosu na obične komunalne redare.Nesavjesni vozači plaćaju kazne i spominju prometnim redarima majku. Šta ćete, dok jednom svane - drugome omrkne…
PRIČA PETA. Bio sam na pulskom aerodromu, nakon dugo vremena.On se sad zove Zračna luka Pula.Mada mi nije jasno zašto se ne zove Zrakoplovna luka, kada već na njemu sada slijeću i uzleću zrakoplovi, a nekada su avioni?! Primjećujem da nigdje nema onog velikog sata. Pitam na šalteru informacija. "Bila su čak četiri sata gospodine,ali sada ih više nema! Vrijeme možete doznati gledajući u monitore koji vam vise na svakom stupu!" - odgovara mi šarmantna mlada dama. Istina je, vrijeme piše sitnim brojkama na monitorima, koji daju obavijest o polasku i odlasku zrakoplova. Ali baš nedostaje onaj veliki okrugli, jasno vidljivi i čitki sat s kazaljkama.Ovako, buljite u monitore i pitate se zašto su velike satove odnijeli. Možda zato što dolazi neko novo vrijeme? Ah,taj turizam..
Fotografije vezane uz članak