REPRIZIRAN »PLAVI PETAK«, PULSKOG PLESA?KOG TROJCA
Piše:Nevena Trgov?i?
Kao i rije?ki HNK, Ivana pl. Zajca i pulsko je kazalište dan posve?en svim kazalištima u svijetu odlu?ilo »proslaviti« plesom. Repriza plesne predstave »Plavi petak« u Istarskom je narodnom kazalištu uveli?ala Svjetski dan kazališta, a u vjernoj publici, ali i kritici, istog kazališta potaklo pitanja o plesnoj produkciji, produkciji uop?e i daljnjoj putanji INK-a. Možda je odluka da se reprizira posljednja vlastita, tre?a po redu, plesna predstava za povod obilježavanja dana koji isti?e zna?aj svih svjetskih kazališta, u INK-u pala tek zbog njene organizacijski manje zahtjevnosti, no i tada se uz nju može provu?i i poruka kako se ovdašnje kazalište sve više identificira s plesnim predstavama putem kojih bi nedvojbeno mogao izgraditi sasvim novu i osebujnu budu?nost. Ma koji bio glavni razlog prikazivanja »Plavog petka« u ovako izvanrednim okolnostima, u terminu pridodanom trima po?etnima, i naj?eš?e samodovoljnim po o?itom miljenju onih koji bi iznova trebali dokazivati razloge postavljanja na scenu plesne predstave, u prvi plan se name?e pitanje zagonetnog tipa skrbi INK-a za vlastite predstave, a ?ega je poseban pokazatelj malobrojna publika na Svjetski dan kazališta koja neminovno sugerira na neupu?enost gra?ana kojima je to bila jedina ponu?ena predstava u ?itavih petnaest dana. Ova iznenadna, jer poznato je da su prve tri izvedbe »Plavog petka« dupkom napunile gledališni prostor, nezainteresiranost kazališne publike i opet upu?uje na ve? poznato ?udno, u najmanju ruku, obnašanje INK-a do vlastitih mu predstava koje ili vrlo brzo po svojim premijerama, pripadaju?im im domjencima i sporadi?nim prošetavanjima gradskih otaca ili pak tek po odra?enoj namjeri (poput predstava za djecu) sprema u ropotarnicu povijesti. Na taj se na?in poništavaju hvale vrijedni potezi poput postavljanja na scenu sve kvalitetnijih predstava za djecu, pružanja šanse ovdašnjim koreografima i plesa?ima, kako onim renomiranim tako i onima manje poznatim, i hrabrijih izbora tekstova za dramski repertoar. Ho?e li INK odustati od daljnjih »hrabrih poteza« ili ?e se potruditi napokon potaknuti svoje osoblje kako bi ono znalo izna?i volju i na?ine za održavanje predstava na životu i njihovu profesionalniju distribuciju na svakim danom sve brojnije festivale i raznolikije pozornice od onih ustaljenih poput HNK-ova kojima se uvijek teži ili omanjih kazališta u omanjim sredinama koje naj?eš?e nisu raspoložene za išta drugo osim za »uravnotežene« gra?anske predstave. Bilo kako bilo, i u toj tuzi INK-ovog (ne)manipuliranja vlastitim predstavama, sre?om je plesni trio »Plavog petka« (Andrea Gotovina, Roberta Milevoj i Ivan Blagaj?evi?) iznova bio pozvan pokazati svoj zajedni?ki uradak kojim nagovještavaju želju svog opstanka i daljnjeg kreiranja na ovdašnjoj plesnoj sceni. Po prvi put zajedno, nakon mnogobrojnih raznovrsnih osobnih plesnih iskustava i formalnih i neformalnih plesnih obrazovanja, troje mladih Puljana stvorili su, uz punu podršku prijatelja, pa u ovom slu?aju i mentora, plesa?a, koreografa i performera, Matije Ferlina, plesnu interpretaciju njihove definicije melankolije, iako bi se okosnica odgledane predstave prije mogla nazreti u potrebi i potrazi za poznatom ugodom, sigurnim prostorom i postupcima iz kojih goni tek saznanje o poželjnom sazrijevanju. Prili?no su stidljivo pulski plesa?i pokušali rastvarati dušu i izložiti intimno, no o?igledna želja da to ?ine utabava nadu da ?e oni to uskoro i mo?i pa ?e svojemu izrazu tako pridodati i željeni stav. Ina?e, ova nježna predstava oko sebe okuplja cjeloviti autorski tim za koji ne bi bilo zgoreg ni nastavak suradnji. Jasne zajedni?ke korake plesa?i na sceni izvode na glazbu pijanistice Elde Krajcar Percan kojom je u samom uvodu istaknuta i sjetna samo?a plesa?a ali i sam zvuk klavira koji neodoljivo oživljava sveprisutnost baletnih etida. I glazba Pore?ana Ivan Arnolda i Bruna Rajkovi?a izvrsno naglašava ponu?ena stanja na sceni, posebice Rajkovi?ev uradak koji uspješno, ali i duhovito, spaja energije pop-glazbe i ljetnih terasa pružaju?i tako i sjajnu podlogu za plesa?ki krešendo. I dizajn svjetla (Marko Bolkovi?) i scenografiju (Katja Taljat) potpisuju nova imena ?ija su rješenja podcrtala nastojanja autora-plesa?a da prili?no grubim pozicijama po?etka, kraja, glazbe, svjetla i scene fragmentiraju predstavu. No, scenografiju ipak valja posebno pohvaliti, mlada je Taljat izgradila dvodimenzionalni »siguran svijet«, i pripadaju?u mu lon?anicu, koji zaigra u zadnjim trenucima predstave otkrivaju?i tako još ja?u autorsku potrebu destrukturiranja poznatog. Na kraju ovo možda i nije iznimna predstava, no svojom korektnoš?u i sposobnim joj plesa?ima zacijelo predstavlja izniman pokušaj da to bude, ako ne u ovakvom svom izdanju koje nikako nije na odmet pogledati, ono barem u nekom od svojih nastavaka, a bude li i dalje, i još više, želje i volje podržavanja ovdašnjeg plesnog kadra možda i opet u INK-u. I opet, ma koji razlog bio da INK odabere ovu predstavu za »proslavu« Svjetskog dana kazališta, ostaje nada da se sukladno ovom repriziranju i dalje ne?e odricati uspješno odra?enog posla. (Foto-web INK-a)
