Srba Stanković - Pulski Rocky

DANAS JE BOKS SAMO LIJEPA USPOMENA
Srba Stanković je rođen 14. prosinca 1954. godine u Vranju iz kojega se kao sedamnaestogodišnjak doselio u Pulu. Boksom se počeo baviti 1972. godine kada ga u redovima BK "Pula" počinje trenirati kultni boksački  trener, Aldo Buršić. S njim su tada, između ostalih, trenirali Rade Vujović, Nazim Softić, Dorijan Čalić, Josip Čikada, Stevo Kovijanić, Oto Gerlić... Na odsluženje vojnog roka odlazi u Banju Luku,1973. godine, a već 1974. postaje prvak Hrvatske u Zagrebu. Iste godine osvaja i prvenstvo Jugoslavije u velter-kategoriji boksača do 67 kilograma, kada u finalnoj borbi pobjeđuje legendarnog Slobodana Kačara. Srba Stanković ostao je pulskim ljubiteljima boksa u sjećanju kao jedan od najboljih klupskih boksera svih vremena. Nemjerljive su zasluge ovog sportaša za razvoj boksačkog sporta u Gradu Puli. Mnoge generacije ljubitelja boksa sa sjetom se prisjećaju mečeva BK "Pule" u Prvoj jugoslavenskoj ligi. Mlađim bi čitateljima trebalo napomenuti da je u to vrijeme postojala boksačka prva liga u kojoj su se osim "Pule" isticali i "Slavija" iz Banje Luke, "Radnički" iz Slavonskog broda, klubovi iz Kragujevca i Beograda, "Kablovi" iz Svetozareva, boksači iz Kumanova ...


USPJESI
Četiri je puta bio prvak Jugoslavije:
1974. godine u Banjoj Luci, u finalu, pobjeđuje Slobodana Kačara
1978. u Beogradu, u finalu, svladava Danila Jovanovića
1980. u finalu pobjeđuje Miodraga Perunovića u Borovu
1985. u Prištini osvaja naslov pobjedom u finalu nad Hazirijem Ajdinijem

Dva je puta osvojio prvenstvo Balkana - 1981. u turskoj Bursi i 1983. u Puli.
Na Svjetskom prvenstvu u Münchenu 1982. izgubio je od Kubanca Armanda Martineza  odlukom sudaca 3:2.


NAJTEŽA BORBA
"U Novom Sadu se održavao prijateljski susret između reprezentacija SAD-a i Jugoslavije. Mene je dopao izvrsni Meis kojega sam u vrlo teškoj borbi uspio pobijediti jednoglasnom odlukom sudaca. Nakon Novog Sada, Amerikanci su nastavili turneju i otišli u Rusiju gdje je taj isti Meis pobijedio tada neprikosnovenog Koškina."


NAJTEŽI TRENUCI
"Ja sam volio boks i ništa mi nije bilo teško. Najteže mi je padalo svaki mjesec izvući nekakav novac za preživljavanje, jer od amaterskog boksa se tada nije baš moglo lagodno živjeti.
Teško mi je, naravno, pamtiti i te dvije, jedine izgubljene borbe u karijeri u kojoj sam imao oko 450 mečeva. Prvi meč sam izgubio na bodove od Antona Josipovića koji me je par puta udario, a onda mi do kraja borbe bježao po ringu. Naravno, tu je i taj drugi izgubljeni meč protiv Martineza na Svjetskom prvenstvu. E, tada me je zaista boljela glava puna 24 sata…."


PRESTANAK
"Tisućudevetstoosamdeset i osme godine, s napunjenih 33 godine života bilo mi je i vrijeme da se povučem. Profesionalni boks u to doba nije bio tako popularan kao danas. Imao sam nekakvih ponuda iz Holandije, probao sam i to cijeli jedan mjesec, ali nije mi išlo… Pula ,obitelj i želja za povratkom bili su jači."


POBJEDA ZA 20 LITARA VINA
"S 18 godina me je moj tadašnji i najdraži trener, Aldo Buršić, uzeo za ruku i odveo na Prvenstvo Jugoslavije u Banju Luku. Sve te "zvijeri" koje su nas tamo dočekali, govorili su da ja tu nemam šta tražiti, ali Buršić je toliko vjerovao u mene da se u 20 litara vina kladio s trenerom "Partizana", Lukićem, kako ću ja biti prvak. Sve sam ih sredio, a u finalu su Slobodanu Kačaru i "brojali"."


DANAS
"Imam kafić i praonicu automobila, imam obitelj i sređen život, a boks je samo lijepa uspomena, nisam čak ni pretjerano ponosan na to što sam tukao ljude. Današnji amaterski boks uopće ne pratim, mislim da su ga uništili ovim novim pravilima, kompjuterskim bodovanjem i onim smiješnim kacigama na glavi. Tu nema više boksa. Pogledam profi mečeve i to je to.
Od boksa nisam profitirao. Imam mnogo lijepih uspomena, putovao sam po cijelom svijetu, upoznao mnogo ljudi, a i to je bogatstvo. Lova se u boksu tada nije zarađivala."


PERO TADIĆ,  izbornik hrvatske reprezentacije o Srbi Stankoviću
Srba je bio vrlo lukav i mudar boksač. Boksao je vrlo racionalno, ulazio u borbu laganim direktima tako da ga je bilo teško pogoditi, a onda je protivnike napadao jakim krošeima. Što se njegovih treninga tiče, smatram ga endemom u našem boksu. Trčao je češće nikad, nego ponekad, razvijao je specifičnu boksačku tehniku i danas se sigurno ne bi uklapao u sistem treninga i vježbe. Svoju tehniku je razvio tako da se nije posebno umarao u borbama i velika šteta je bila što se on nikada nije u potpunosti posvetio boksu.
Za BK "Pula", koji je u to doba bio vrhunski klub, možda i najbolji u Europi, Srba je uvijek bio siguran sakupljač bodova. Da je bio posvećeniji, mogao se okititi s mnogo više medalja i uspjeha.
Bio je vrhunski boksač, a mogao je i više.

Facebook komentari