INTREVJU NEDJELJOM 
Od ove nedjelje uvodimo rubriku „Intervju nedjeljom“, razgovore s ljudima koji zavrjeđuju našu pozornost i koji svojim kreativnim radom doprinose zajednici, ma koliko god to patetično zvučalo.  Paola Orlić, pročelnica Upravnog odjela za kulturu i civilno društvo Grada Pule ja naša prva sugovornica, dotakli smo se povijesti, ali i nekih dnevnih aktualnosti.  

Nakon gotovo pola godine na čelu Upravnog odjela za kulturu, možete li ukratko reći kako ste započeli upravljanje gradskim odjelom za kulturu i civilno društvo i koliko ste zadovoljni onime što ste zatekli i s kakvim ste se izazovima susreli na početku mandata?

Prošli tjedan navršilo se točno pet mjeseci otkako sam stupila na dužnost pročelnice Upravnog odjela za kulturu i civilno društvo Grada Pule. Madat mi je počeo tako da sam jednog ponedjeljka u studenom stigla u prazan ured u koji me nitko nije posebno službeno dočekao i uveo u posao nego sam okupila ljude za stolom, predstavila se i zatražila da se i oni meni kratko predstave otvarajući prostor suradnje i dijaloga. Nakon toga, već u 9.30 bila sam na redovitom kolegiju pročelnika, pa dalje nastavila “voziti” po dnevnom rasporedu kao da to radim već desetljećima. Izazova, naravno, ima mnogo i biti će ih. Ali uvijek postoji više ideja i inicijativa, koje želite provesti i činite sve da vas administrativne ili slične prepreke ne pokolebaju na prvom problemu. Zato s kolegama  u odjelu jednom tjedno na internom kolegiju zajednički prolazimo kroz sve što se radi u okviru nadležnosti odjela. Istovremeno, radimo na poboljšavanju mnogih uvjeta i procesa, a atmosfera u odjelu je iznimno dobra. I radna.

A izazovi? Izbjegavate odgovor?

Ne izbjegavam, fokusiram se na pozitivne stvari. Ali ako baš hoćete - jedan od “izazova”, s kojim se teško nosim i vjerojatno se neću nikad uspjet u potpunosti s njim pomirit, jest da koliki god proračun za kulturu bio - nikad neće biti dovoljno sredstava za sve ono što mislim da bi se moglo i trebalo bolje. ili kako kaže ona jedna izreka: “too much is not enough” iliti po naški „koliko god da je puno, nije dosta“. Ono na što se isto teško privikavam jest i gubljenje vremena na formalnosti poput parafiranja ugovora, odnosno spoznaje da i dalje u 21. stoljeću pročelnik troši sate na parafiranje svake stranice ugovora koji se tiska u tri – četiri  primjerka prije nego sve skupa ode gradonačelniku na konačni potpis. Ponekad vam to oduzme i puna dva sata ranog jutra koje je, barem meni, najproduktivnije doba dana za mentalne aktivnosti.

Godinama ste sinonim za kulturu, a javnost vas prepoznaje kroz brojne projekte i angažmane. Sada, kada ste preuzeli vođenje kulturne politike rodnog grada, mnogi to vide i kao svojevrsno priznanje generaciji koja je svoje obrazovanje, a potom i karijeru, bila prisiljena graditi izvan Pule. Kako vi gledate na to?

Iako na to danas gledam kao logičan nastavak profesionalnog djelovanja, da ste mi ovo pitanje postavili prije godinu dana, nisam sigurna da bih povjerovala da je to neki mogući scenarij. Razlog zašto, više je ili manje poznat, ali baš kao što je već anticipirano u pitanju - po povratku u Hrvatsku nakon poslijediplomskog studija (magisterija) u SAD-u, Pula je ostala za mene zatvorena. Karijeru sam gradila izvan Pule, više od 20 godina kao freelancerica. Nisam ja jedina.. daleko od toga. Pula nije imala sluha za mnogo takvih kao ja. Kad spominjem „nas“, mislim na svojevrsnu izgubljenu generaciju koja je stasala s kraja 80-ih i tijekom 90-ih, koji smo iz nje otišli prvo na studije a potom i u svijet, ali se u nju nismo uspjeli vratiti i zaposliti u struci mada smo iskreno i otvoreno čeznuli za tim danom. 

Profesionalno ime izgradili ste u Zagrebu, radili na brojnim projektima, no Pula vas je snažno obilježila. Publika vas ne pamti samo po stotinama vrhunskih moderatorskih nastupa na Sajmu knjige, produciranju kulturnih događanja, objavljivanju knjiga-monografija koje u naslovu nose ime Pule, kuriranju brojnih izložbi najviše u Galeriji Makina, nego i po vašoj podršci i promociji alternativne scene. Može li se reći da je, kada je riječ o pulskoj kulturi, napokon došla “prava osoba na pravo mjesto”?

Ovo što ste nabrojali jedan je dio djelovanja koji je Puli bio vidljiv zbog činjenice da je bio javan na pulskoj pozornici, a na koju sam se vraćala kad god bi se za nešto ukazala prilika koju sam „hvatala“. Prava je istina da sam većinu svog vremena provodila radeći zahtjevne i vrlo složene poslove „iza scene“. Kao producentica nekoliko filmskih i jednog međunarodnog festivala fotografije u Zagrebu uz koje sam, kad god se ukazala prilika, održavala vezu sa užom strukom kurirajući izložbe kao nezavisna kustosica te zarađujući za život kao vanjski predavač na jednom švicarskom sveučilištu za multilateralnu diplomaciju i društvenu pravdu. Što se tiče dijela pitanja oko „prave osobe na pravom mjestu“, to ipak treba pitati druge- prije svega  'korisnike programa javnih potreba u kulturi'. U neposrednom kontaktu sa sugrađanima i kolegama, govore mi da, s obzirom na moj dugogodišnji freelancerski background, dobro da je konačno došao netko tko ih istinski razumije, u smislu optike frustracije “onih s druge strane”. Ukratko -  netko tko ima širu sliku, može bez zadrške razgovarati i spreman je preuzeti odgovornost. No, isto je tako jasno da će uvijek postojati i oni koji će umjesto otvorenosti za dijalog, moj dolazak na mjesto pročelnice za kulturu i civilno društvo - kvalificirati kao običnu podjelu političkog plijena. 

Pula je nedvojbeno grad kulture — od Filmskog festivala i Sajma knjige do brojnih galerija, Rojca, koncerata i raznih drugih projekata. Koliko je zahtjevno biti na raspolaganju svemu tome i doživljavate li to više kao izazov ili privilegiju?

Biti na raspolaganju svemu što spada u sektor kulture i civilnog društva meni osobno nije nikakav izazov jer izazov je sad već ustaljeni eufemizam za probleme. To je naprosto moj život i moj izbor i u konačnici radost jer ja volim svoj posao i oduvijek pohodim gotovo sve kulturne događaje koliko god mogu. Pula, nekadašnji grad filma, s doista jednim od najljepših kina na otvorenom na svijetu, u međuvremenu je postao više grad knjige zbog odličnog i svjetski relevantnog Sa(n)jam knjige. Tu je i živahnost mnoštva galerija kao i nezavisne scene i svega onoga što se „kuha“ u Rojcu što Puli definitivno daje posebni trademark... 

Neću vas pitati o pojedinostima medijske hajke koja se iz određenih krugova vodi protiv vas, ponajprije zato što vaša stručnost i kompetencije nisu upitne. No, općenito — zbog čega bi vaše ranije prijave na natječaje trebale biti otegotna okolnost? Niste se kandidirali za pozicije za koje niste kvalificirani — niste, primjerice, poželjeli biti trener NK Istra 1961?

Nemam ambicija u nogometu,  a „hajka“ koju spominjete, pokrenuta je jer je, kako se to slikovito kaže, ispao jedan od „kostura iz ormara“ prethodne vlasti i bivšeg gradonačelnika –a taj se kostur zove: neodgovarajuća stručna sprema ravnateljice jedne od najeksponiranijih javnih ustanova u kulturi grada. Da skratim - medijski pokušaj opravdavanja i rehabilitiranja nekoga tko naprosto nema zakonski i statutom propisanu stručnu spremu i spreman je sebe prikazivat kroz priču žrtve političkih smjena ili pak osobnih vendeta čiji se motivi dodatno pokušavaju paranoidno detektirati u mojim prethodnim kandidaturama za istu poziciju, besmisleni su. Za razliku od većine nezadovoljnih i punih kritike, odlukom da izađem na izbore i podržim kolegicu Lorenu Boljunčić na nezavisnoj listi koju predvodi– svjesno sam izašla iz svoje „zone komfora“ i kao druga na listi izabrana sam od građana u Gradsko vijeće. Ta je lista postala dio koalicije koja je preuzela odgovornost za upravljanje Pulom i unatoč svim klipovima koji nam se bacaju pod noge, namjeravamo ostvariti obećanja dana građanima. Ne dijelimo plijen, nego odgovornost. Transparentno i zakonito. S druge strane, na javni natječaj za ravnatelja_icu Javne ustanove Pula film festival, mogao se javiti bilo tko -tko je ispunjavao uvjete i ponudio program. Dosadašnja ravnateljica eliminirana je iz daljnjeg postupka odabira jer naprosto nije imala odgovarajuću stručnu spremu što je u konačnici i sama baš jučer javno priznala izjavljujući da je „legitimno“ ispala. To je uostalom, i prije njenog javnog priznanja, potvrdilo upravno vijeće u kojem sjede i dvije predstavnice javne ustanove- zaposlenika i stručnih radnika- k tome i bliskih suradnica ravnateljice. Obećali smo čiste ruke – to ćemo i ostvariti. Na ovom natječaju izabrana je osoba s odgovarajućom stručnom spremom i kvalitetnim programom- Vlatka Kolarović, koja vrlo brzo stupa na dužnost. Osobno se baš veselim što će još jedna „povratnica u Pulu“, koja nije nikakva anonimka nego odavno javno afirmirana i dokazana profesionalka, svojom stručnošću, sposobnošću i visokom radnom etikom uz nedvojbeni medijski šarm doprinijeti kvaliteti rada javne ustanove PFF. Dakle, priča je vrlo jednostavna i čista kao sunce. 

Imate iskustva rada na mnogim projektima, da li ste i u drugim sredinama imali sličnih prozivki, zašto je po vašem mišljenju u Puli toliko negative, nije u pitanju samo kultura, isto je i svim segmentima društva? 

Budući da na dnevnoj bazi uživo pratimo mnoge civilizacijske pomrčine gdje je sve polarizirano i gdje se neprestano tjeraš da se svrstaš u svojevrsni „tor“ jesi li “za” ili si “protiv” nečega/nekoga (u krajnjoj liniji -svega), ne smatram da je ova pulska negativa nešto posebnija od drugih negativnosti u ovom trenutku kod nas i u svijetu. No, jedno je ipak više nego sigurno - da nigdje osim u Puli nisam imala takvih intenzivnih „hejterskih“ iskustava. Još davne 2009. u anonimnim komentarima podno članaka koji su se kritički bavili jednim projektom u kulturi zbog kojeg sam tada tužila Grad, kulminirali su s vrlo ozbiljnim prijetnjama, praćenim živopisnim opisima kako će me živu satrati, “vezati i silovati nabijanjem na mjenjač automobila”…Nasilje i duboko ukorijenjena mizoginija pojedinaca, za kojeg mi je izvještaj psihijatra, sudskog vještaka u procesu tužbe, vrlo otvoreno dao do znanja da je autor tih prijetnji netko koga poznajem iz viđenja, a moguće čak i pozdravim u nekom širem društvu naša je realnost. Ne zvuči nimalo dobro ni optimistično. Svašta čovjek doživi i preživi, a posebno žene. Bitno je, međutim, naučiti na vrijeme detektirati izvore malignosti, uspostaviti granice i ne dopustiti da ti to ometa rad i život. 

U manjoj sredini poput Pule u kojoj se svi poznaju pomalo je nestvarno da se etiketiraju stručni ljudi, da se određeni krugovi pozivaju na moral iako im to baš i nije zaštitni znak, kako se snalazite u takvim okolnostima? 

S obzirom na to da imam prilično širok socijalni krug i izvan same „kulture“ i da sve što radim sagledavam iz šireg konteksta i znam se dobro resetirati pa ono što radim provjeriti iz drugih optika, rekla bih da se znam snalaziti i da mi realnost nikad ne izmiče. A biti iz Pule kao manje sredine je i svojevrsna olakotna okolnost jer tu s nekim stvarima intenzivnije odrastaš- poznaješ pojedince od puno prije nego su postali protagonisti na nekoj sceni - političkoj, medijskoj ili kulturnoj… ponekad neke poznaješ još iz vrtića I osnovne škole i svjestan si mnogih „stanja“. Manipulativna etiketiranja pojedinaca ne mogu promijeniti niti se s njima namjeravam boriti. Znam ciljeve koje bih voljela do kraja mandata ostvariti i znam da javno djelujem, ne igram nikakve igre a posao koji radim -volim.   

No vratimo se onome što najbolje radite, što nas očekuje u narednom razdoblju i čemu se najviše radujete kao pročelnica za kulturu i civilno društvo?  

Kronološkim redom – prvo se radujem što će Pula u partnerstvu sa Sveučilištem Jurja Dobrile (UNIPU FET) Arheološkim muzejom Istre (AMI) i konzervatorskom službom- područnog odjela u Puli, sljedeći mjesec biti domaćin UNESCO UNITWIN konferencije koja će ugostiti niz stručnjaka i evaluatora iz cijelog svijeta koji će u fokusu imati nekoliko tema koje se svojom iznimnom vrijednošću (tzv. „outstanding value“) ističu kao mogući narativi nove nominacije Pule na tentativnu listu UNESCO-a. Pored već poznatih prijašnjih neuspjelih pokušaja kandidiranja Arene i antičke baštine, tu se, između ostalih pojavljuje i važna tema fortifikacijske baštine koja se može pretvoriti u održiv razvojni resurs koji povezuje kulturu, identitet i turizam. Kontinuitet naseljenosti od prahistorije do danas vidim kao još jednu posebnu i moguću temu kojom se i sama bavim i koju istražujem. Mislim da je to i velika prilika za sve nas. Ne bojim se i da ne uspijemo. Pula i njezina spomenička baština koja kao rijetko gdje na jednom manjem prostoru nudi iskustvo mnogih slojeva povijesti vrijedna je svih dodatno uloženih napora. S kolegama sa Sveučilišta i AMI već radimo već na tome, a prvi cilj priprema je svih materijala za stručnjake- evaluatore koji će na kraju konferenciji objaviti koja će tema imati najviše izgleda za kandidiranje ne tentativnu listu. Sam proces dugo traje i zahtijevati će puno posla, ali ja se posla ne bojim a Pula to zaslužuje.

Mislio sam na da će vam na prvom mjestu biti bogata koncertna sezona? 

Jako me raduje dvoznamenkasta brojka vrhunskih koncerata u Areni. Ne pamtim kad smo imali takav izbor. Volim velika kulturna događanja, a koncerti u Areni ovog ljeta su stvarno rijetko kvalitetni. Moj poredak koncerata po osobnim preferencijama stoji ovako: dvije večeri za redom Nick Cave, pa David Byrne, Kraftwerk, Moby, Jovanotti (konačno!), Lenny Krawitz, Sting, Judas Priest, Hollywood vampires, Ricky Martin, Lorde, John Legend, Black Coffee, Tom Odell, pa nastup Jimmy Carra...uz poneku regionalnu zvijezdu među kojima je i Severina koja je, nakon dugog niza pokušaja, konačno dobila svoju večer Areni..Tu je, da ne zaboravim, i gomila sjajnih klasičnih koncerata, opera i mjuzikala u Malom rimskom kazalištu kojima se isto veselim. Što se tiče prigovora i medijskih napisa oko organizacije koncerata u Areni – samo kratko i jasno: ono što se odnosi na odgovornost Grada Pule, budite sigurni da će biti jasno po pravilima i transparentno. Kao svježe imenovana predsjednica Povjerenstva za programe u Areni, iznimno sam ponosna da smo uspjeli porinuti donošenje novog Pravilnika za koji je prethodno pokrenuto e-savjetovanje. Sva 72 pristigla prijedloga detaljno su iščitana i pedatno obrađena, a dio njih ugrađen u konačni dokument. Tome je prethodila i radna konferencija „Pula - Live“ (Perserve & Perform) na koju su bili pozvani organizatori događanja u Areni, a koji su uz predstavnike Grada, TZ-a, Arheološkog muzeja kao upravitelja spomenika i konzervatora kao tijela nadzora, dobili poligon za dvosmjernu komunikaciju odnosno prvi pravi otvoren prostor konstruktivnog dijaloga čiji je cilj bio optimizacija svih procesa vezanih za tu temu uz premisu maksimalnog čuvanja Arene kao spomenika nulte kategorije jer- često to ponavljam: Reda mora biti! 

Nitko ne može poreći da je Pula puna kulturnih zbivanja, ali često kao da nekima nedostaje promocije. Saznamo da su se dogodili kad prođu, jer se istovremeno događalo nešto drugo. Slažete li se sa mnom?

Ne samo da se slažem, nego imam i rješenje. Od početka godine radimo na platformi pulaevents. Riječ je o prvoj web stranici pulskog odjela za kulturu i civilno društvo s objedinjenim sadržajem i kalendarom kulturnih događanja, koji će služiti ne samo za optimizaciju procesa organiziranja kulturnih događanja u cilju izbjegavanja kolizija (isti dan, isti sat) nego i kao platforma za vidljivost odnosno promociju i oglašavanje događanja koji se organiziraju. Očekujem da će biti prvo predstavljena svim dionicima, a za sve korisnike programa javnih potreba u kulturi bit će organizirane i posebne radionice o tome kako se registrirati i unijeti svoj događaj u godišnji kalendar i kako upravljati objavama o događajima koje organiziraš. To je nešto što odavno nedostaje Puli, meni je nedostajalo koja bih dolazila 's privremenog rada' u Pulu. Da u par klikova doznaš što se, kada i gdje nudi od kulturnih zbivanja u Puli. 
Što biste još izdvojili od nekih konkretnih projekata koje ste kao pročelnica pokrenuli ili kao odjel pripremate?
Izdvojila bih „ZBIRKA NARODU!“ - mjesečne susrete u Galeriji Motika i Zbirci umjetnina u INK u kojima razni istaknuti povjesničari umjetnosti, kustosi, kulturni pregaoci „širokog spektra“, svojim predavanjima za građanstvo preko pojedinog izabranog rada iz fundusa i donacije Antun Motika skreću pažnju na razne društveno relevatne teme. Nakon Barbare Vujanović, Otmara i Tine Širec, Gualtiera Mocennija, Zvonka Makovića i Branke Benčić evo baš jučer je predavanje održala i naša uvijek briljantna Leonida Kovač -povjesničarka i teoretičarka umjetnost koja je je inspirirana fotokolažima Antuna Motike, napravila sjajan luk od Hanne Hoch – umjetnice koja je 1916. izumila dadaističku fotomontažu i bila prva koja je u svojim radovima artikulirala neodvojivost rasne, klasne i rodne represije-  sve do suvremenog umjetnika Danha Voa (r. 1975,), osvještavajući nas o mehanizmima koji kroz kulturnu produkciju normaliziraju i čine teško vidljivima mnoge teme od mizoginije do onoga što nazivamo strukturalnim kolonijalnim nasiljem. Ovaj projekt mi je i osobno bitan jer, premda u Puli još uvijek ne postoji Gradski muzej, postoji fundus – zbirka umjetnina na 3. katu zgrade INK, koji se treba češće otvarati za javnost i nuditi pogled u vrijedan sadržaj prostora koji čuva i kroz ovakve organizirane susrete i predavanja vraća baštinu onima kojima ona pripada - zajednici.

Kad smo već kod muzeja- hoće li Pula možda dobiti Muzej antifašizma? 

Oho?! Zar je već krenuo glas? Budući da ne smatram pametnim „skakati pred rudo“ jer sve je još u povojima, odnosno održani su tek preliminarni radni sastanci, kao član povjerenstva, mogu tek kratko reći- kad se to dogodi, biti ću zbog toga jako sretna i ponosna.

Kako se dio vaše funkcije odnosi na civilno društvo, voljeli bismo nešto čuti i o djelovanju na tom području. Što činite, što planirate?

Od početka mandata kao pročelnica UO u kojem se nalazi Odsjek za civilno društvo, mislim da nema predstavnika nacionalnih manjina I udruga koje nisam primila ili se nisam susrela i razgovarala s intencijom da iz prve ruke saznam sve što taj sektor muči I kako stvari promijeniti na bolje. Isto tako mislim da sam od imenovanja do danas pohodila gotovo sva događanja na koja sam pozvana i kojima, ukoliko mogu pomoći to I činim. Bila to pomoć u pružanju savjeta primjerice jednom malom ženskom zboru koji želi pjevati sevdalinke, bile to prekaljene žene braniteljice koje spremaju svoj veliki susret ili netko drugi, smatram važnim sve redom upoznati i čuti što rade. Da spomenem tek neke najrecentnije događaje -baš sinoć sam prisustvovala jednom posebnom koncertu dječjeg zbora Mađarskog radija u Pulskoj katedrali koji smo, unatoč svim ograničenjima, uz mnogo zajedničke dobre volje I partnerstva s Mađarskim kulturnim centrom iz Zagreba I predstavnicima mađarske nacionalne manjine, realizirali kao vrhunski glazbeni događaj u Puli. Prije samo par dana, u Makedonskom kulturnom društvu MKD “Kiril I Metodij” pohodila sam kulturni program za blagdan pravoslavnog Usksa - od nastupa zbora I folklorne skupine do prezentacije makedonskih običaja na kojem je bilo prisutno I sudjelovalo I mnogo predstavnika drugih nacionalnih manjina u čemu se ogleda upravo sva snaga I važnost djelovanja u tom sektoru. Da ne duljim, iako je naša uloga u području civilnog društva financijski ograničena, radimo na tome da udrugama i inicijativama koje oblikuju I doprinose kvaliteti života zajednice- Grad bude partner. Cilj je jasan – da civilno društvo ne bude samo “dodatak” sustavu, nego njegov aktivni i ravnopravni dio.

(Nenad Marjanović dr Fric)