DOGAĐAJ SE DOGODIO 3. SIJEČNJA 1947. GODINE
Na Mornaričkom groblju sahranjeno je i nekoliko Puljana poginulih u obrani Elektromlina, odnosno akciji kojom se željelo spriječiti odnošenje strojeva iz te tvrtke 1947. godine.
Naime, samo mjesec dana nakon što su jedinice Titove armijeoslobodile Pulu i zarobile njemački garnizon, po Buršiću, jugoslavenska vlada bila je 9. lipnja 1945. prisiljena u Beogradu sklopiti vojni sporazum sa zapadnim saveznicima. Po tom se dokumentu dio oslobođenog istarskog teritorija stavlja pod angloameričku vojnu upravu, a trebao je biti na snazi do definitivnog rješenja pitanja pripadnosti ovog kraja.
Sporazum je detaljiziran 20. lipnja u Devinu kraj Trsta. Istra je tada podijeljena tzv. Morganovom linijom na dvije zone. Zona A obuhvaćala je Trst i Pulu, i bila je pod angloameričkom vojnom upravom, a snage jugoslavenske armije povukle su se na demarkacijsku liniju 5 kilometara oko Pule. Oostatak Istre, u Zoni B, bio je pod vojnom upravom jugoslavenske armije „VUJA“, čije je sjedište bilo u Opatiji. Civilna vlast u Zoni B bila je povjerena Povjerenstvu pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Slovensko primorje u Ajdovščini i Oblasnom narodnooslobodilačkom odboru za Istru u Labinu.
U tom su razdoblju u Puli, po Jadrejčiću, svakodnevno izbijali uglavno mirni sukobi protalijanski i projugoslavenski orijentiranih građana – prosjedi, lijepljenje plakata, izvikivanje parola, demonstracije, ulični sukobi, ispisivanje slogana po zidovima kuća i drugo. I jedna i druga strana imale su svoje vodeće organe i organizacije, koje su bile instruirane iz Italije i Jugoslavije. U to su bile uključene i angloamerička i mjesna policija, „bakoli neri“, koje su najčešće bile na strani protalijanskih snaga.
Nakon oslobođenja, po Darovcu, neki talijanski krugovi tvrdili su da je riječ o okupaciji Istre i Trsta pa su koncem travnja i početkom svibnja 1945. počele i diplomatske borbe. Posljedica toga bilo je pripajanja cijele Istre, osim općina Milje i Dolina, Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Na sastanku ministara vanjskih poslova četiriju velikih sila – Amerike, Engleske, Sovjetskog Saveza i Francuske – u svibnju 1946. prihvaćen je franccuski prijedlog o osnivanju Slobodnog teritorija Trsta. Da bi se upoznala sa stvarnom situacijom, u Istru je upućena međusaveznička komisija za razgraničenje između Italije i Jugoslavije. Komisija je posjetila Pulu 16. ožujka 1946. i uvjerila se u odlučne zahtjeve stanovništva za sjedinjenje s Jugoslavijom. Na temelju potpisanog mirovnog ugovora s Italijom u Parizu 10. veljače 1947., Angloamerikanci su napustili Pulu, a u nju su 16. rujna 1947. ušle jugoslavenske jedinice.
Slobodni teritorij Trsta, STT, zadržao je taj status do konca 1954. , kad je Londonskim memorandumom bivša Zona B STT pripala Jugoslaviji, dakle Hrvatskoj i Sloveniji, a Zona A STT Italiji. Nakon 1947. broj Talijana u Puli i Istri znatno se smanjio, prije svega iseljavanjem, na štetu autohtonih sastavnica stanovništva.
Kad su organizacije pripadnika talijanskog dijela stanovništva i njihovih hrvatskih simpatizera uvidjeli da će Istra i Pula biti sjedinjene s Jugoslavijom, počeli su opću destrukciju i otpor sporazumima. Pod okriljem angloameričke policije, suprotno Devinskom sporazumu, počeli su demontirati postrojenja pojedinih tvorničkih pogona i odnositi ih u Italiju. Do početka prosinca 1946., po Uroševiću, preko granice je odvezeno oko stotinu tona električnog materijala, 32 električna motora, sedam tokarskih strojeva, cijela tiskara, kompletna električna centrala, četiri hidraulične preše, 16 velikih hidrauličkih sisaljki, četiri remorkera, četiri motorna broda, 20 strojeva za mljevenje cementa, tri dizalice, 600 telefonskih stupova, četiri velika spremnika za naftu, jedna jahta, transformator, traktor, autobus...
Svakodnevno su na pulskoj rivi pristajali brodovi, među kojima je bila najpoznatija „Toscana“, koja je obavila 12 putovanja između Pule i Venecije te Ancone. Također, dnevno je prema Trstu željeznicom odlazilo 20 vagona punih optanata i njihove imovine. Organizacije hrvatskog dijela stanovništva provodile su otpor odvoženju strojeva, tako da je dolazilo do sukoba. Jedan o najpoznatijih dogodio se 3. siječnja 1947., a izbio je zbog odvoženja strojeva Elektromlina, u vlasništvu Societa' Istriana di machinazione A.G.L., istarskog društva za mljevenje, pod firmom Sansa e Fransin. Kapacitet mljevenja u Elektromlinu bio je 500 kvintala pšenice ili 350 kvintala kukuruza, a kapacitet silosa bio je 20 000 kvintala. Tom prilikom došlo je do sukoba s policijom i krvoprolića, u kojem su smrtno stradali Puljani Lino Mariani, Antonio Salgari i Mario Lussi, koji su svečano sahranjeni n mornaričkom groblju u Puli.
Tekst: Branko Perović
