GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Ovih me dana pulski ugostitelj upozorio na činjenicu da u restoranima u središtu grada kuhaju, konobare ili su pomoćno osoblje ljudi sa strane. Najčešće Slavonci i Bosanci. Istrijani ne žele raditi taj posao. Shvatljivo, naporan je, cijeli dan se stoji na suncu, pritišću ih nezadovoljni gosti, ali i gazde koji u tri mjeseca žele zaraditi za cijelu godinu. Čak i završeni kuhari i konobari Istrijani radije rade u skladištima trgovinskih centara. Plaćica je mala, ali nema stresa i radi se cijelu godinu. S druge strane odavno mi je poznato da mnoge žene srednjih godina idu u Italiju i brinu se za tamošnje starce. Istrijani to predstavljaju nečim najstrašnijim na svijetu i zovu  pranjem guzica. No, drugi ugostitelj iz Pule tvrdi da je riječ o uobičajenoj hrvatskoj kuknjavi. Te žene rade petnaest dana u mjesecu. Italija je lijepa, odu malo od doma i nakratko se riješe razmažene djece i muževa koji ne znaju skuhati ni jaje. Nisu ni svi starci senilni i nepokretni. Kada se vrate doma više ih vole. Postavlja se naravno i drugo pitanje. Ako je zaista riječ o teškom poslu koje uključuje stalno i ponižavajuće pranje tuđih guzica, zašto te žene masovno hrle u Italiju? Zašto, ako su kruha gladne ne iskoriste priliku i ljeti nešto zarade u Puli? Ili je možda ipak riječ o tome da smo, povijest to pokazuje, bili uvijek savršeni sluge tuđincima.