POSJETILI SMO DVOJE PULSKIH POSTOLARA
Cipele se popravljaju oduvijek, no hoće li se popravljati još dugo, nije potpuno sigurno. Ne zato što je nešto nemoguće popraviti, već zato što nedostaje zanimanja za ovaj obrt koji pomalo izumire.

„Fali majstora, to je sigurno. Uopće ne znam kada je zadnji put netko upisan u školu za obućare i postoji li ona još uopće“ govori nam Suzana Tonković, jedini ženski postolar u Puli koja je ovaj zanat naučila od svojeg oca, školovanog postolara. Po zanimanju frizerka, u ovom je poslu završila nakon što se kao mlada udala nakon čega joj je otac predložio da počne raditi s njim kako bi stekla radni staž. Nakon što je on 1992. godine imao prometnu nesreću, Suzana je preuzela posao. Radi sama, no u pomoć joj četiri sata na dan uskače gospodin Petar, umirovljenik, majstor koji je također nekad radio s njenim ocem.

Osim cipela, u svojoj radnji „Assto“ u centru grada, na adresi Veronska 1, popravljaju i torbe, remenje, kožne jakne i ostalu kožnu galanteriju koja se može popraviti, odnosno koja ide 'pod mašinu'. Nekad su u ovom prostoru, koji je u vlasništvu Grada, imali i prodaju cipela, no odlučili su se potpuno posvetiti upravo popravku obuće.

Posao joj, hvala na pitanju, ide dobro. „Ima dosta nekvalitetne obuće, ljudi svašta krpaju, pokušava se spasiti sve i svašta pa posla imam dovoljno. Imam stalne mušterije, dolaze mi i nove, a nema ljepšeg kad se netko ponovno vrati jer je zadovoljan uslugom“ kaže Suzana dodajući kako je najzadovoljnija kad joj donesu 'punoljetne' cipele jer zna da će ih moći popraviti: „Čim ju uzmem u ruke, prepoznam da je to starija cipela, ona koja je nekad rađena u Italiji, koja je kožna, kvalitetna, i potpuno drugačija od ovoga što se danas proizvodi.“

U postolarskoj radionici „Ex-Pop“ u bivšoj Robnoj kući nešto drugačija priča. Posljednja je to radionica koja je 'preživjela' u ovoj nekadašnjoj 'šoping meki', danas pustom i sablasnom zdanju u centru grada.

„Ja ne zarađujem, ja preživljavam“ priča nam jedini čovjek u zgradi, postolar Zoran Milović. „Posao drastično pada, slabiji je promet i to se primijeti. Prvo opadanje osjetio sam kada je naše brodogradilište počelo propadati i kada su Uljanikovci prestali dobivati plaće“ tužno objašnjava Zoran prepričavajući kako se nekada oko 11 sati ujutro nije stigao okrenuti niti izaći na zrak od posla, a sada, evo, ima vremena s nama sjesti i popričati u miru. „Imam osjećaj da je ljudima lakše kupiti novu obuću nego popraviti staru. Pa i trgovački centri nude super akcije; kožna se obuća na kraju sezone može kupiti i po 50 do 70 % nižoj cijeni.“

Zoran je posao naslijedio od svog oca Dragana koji je danas u penziji i dolazi samo u ispomoć zakonskih četiri sata na dan. No on nema svog nasljednika. „Postolarstvo je jedno od deficitarnih zanimanja i ja nemam kome u nasljeđe ostaviti svoje znanje i vještine. Nemam ni dovoljno prometa da bih mogao zaposliti radnika kojeg bi mogao plaćati i obučavati. No nema niti zainteresiranih. Davno je jedan Rom došao kod mene kako bi naučio posao jer je htio otvoriti vlastitu radnju u Vodnjanu. Ja sam mu objasnio kako radnju ne može otvoriti bez mašine jer neće moći napraviti niti porub na potpetici ako nema frezer, neće moći šmirglati…za sve mu treba stroj, a strojevi su skupi. Ovaj njemački kojeg ja imam star je koliko i radnja i još dan danas radi bez greške, znači sad već 40 godina. Da danas želite kupiti novi, ovisno o dodacima koje ima, cijena im se kreće od 20 do 50 tisuća eura, dok se polovni mogu naći za 7-8 tisuća eura. Tako da bi onaj koji želi otvoriti svoju radnju trebao uložiti jako puno da bi uopće počeo s poslom.“

U radionici za popravak obuće „Ex-Pop“ sve je puno uspomena na neke bolje dane u obrtništvu. A na policama – hrpe cipela. Popravljenih, ali zaboravljenih. „Ljudi mi ostave cipele, ja ih popravim, uložim materijal koji je skup, i onda nitko ne dođe po njih. Na 50-60 pari cipela, možda se jedne dođu podignuti. Ovo što vidite na policama ovdje stoji već jedno 7-8 godina iako je 6 mjeseci zakonski rok podizanja robe. No ja ih i dalje čuvam, žao mi ih je baciti iako znam da ih nitko nikada neće doći podići.“

Ovim putem i mi pozivamo građane koji su u prolazu, a obje se radnje nalaze u samom centru grada, da navrate kod ovih susretljivih obućara, bilo da pokupe ili poprave cipele ili pak samo popričaju s njima te tako osjete duh starog obrta koji, bar za sada, još nije u potpunosti nestao.
(REx/Sanja Tkalčec/foto:Elvis Malagić)