Pomorski Arsenal u Puli 1856. – 1918. (8. dio)

GRADNJI ARSENALA PRETHODILO JE UREĐENJE OBALE
Još su venecijanski vojnopomorski stručnjaci vrlo pozitivno govorili o Puli i njenoj luci, a to isto su nastavili i Napoleonovi, ali tek je 1834. godine započelo uređivanje zapadne gradske obale te istočne i južne obale pulskoga zaljeva kao veza i sidrišta za brodove mornaričke postaje. Obala je bila nenaseljena i pusta, niska i kamenita, s nekoliko lijepih uvala, vojnopomorski neuređena, a grad se nalazio unutar starogradske jezgre oko Kaštela, okružen zidinama. Naročito su opasni bili zapadni vjetrovi, jer još nije bilo lukobrana, tako da se more razlijevalo sve do gradskih zidina, Augustovog hrama, Zlatnih vrata i padina brda Monte Zaro.
 
PLANIRANJE PULSKOG POMOĆNOG ARSENALA
 
Tada je u Beču donesena odluka o izvršenju pripremnih radova i izrade financijskih proračuna za početak gradnje pomoćnog Arsenala u Puli, jer je glavni See-Arsenal još bio u Veneciji. Skupina stručnjaka, na čelu s Venecijancem Giovannijem Casonijem, izradila je nacrt prema kojem se u Puli, pored ostalog, trebala podignuti kula za podizanje jarbola na jedrenjacima, barutana i spremište za manje barke. Pulski pomoćni Arsenal trebao je biti opskrbljen alatom i spravama za popravak topova, održavanje jedara te za popravak dna oštećenih brodova. Trebao je sadržavati i  skladište za ratne rezerve i prehrambene namirnice, a sve bi to stajalo 878.000,59 forinti. Obavljeno je i nekoliko obilazaka pulske luke i neposrednih prilaza, a radovi su započeti tek 1846., kada su sagrađena prva tri mornarička skladišta u Uvali Rupa (Valle del Buso).
U sličnoj je situaciji bio i otok Uljanik (Scoglio Olivi, S. Florian), najbliži gradu, čija je obala bila potpuno neuređena, bez ijednog pristana, osim neprikladnih priručnih vezova za manje barke, tadašnjih vlasnika Premanturaca. Grad Pula je imao od ranije brodograđevnu tradiciju manjih plovila. Zabilježeno je da se na bivšem Trgu Dante gradila galija u ratu Pule s Venecijom 1242., a na tom se mjestu gradila i galija koja se, po ranije nametnutom sporazumu, morala davati Veneciji. Lučica je u rimsko doba zauzimala dobar dio prostora Male poljane, spominjane u starim statutima iz 15. stoljeća. U Valle del Florela bilo je 1859. malo brodogradilište za drvene brodice, obitelji Zenzula, pod imenom «S. Matteo». Tonijevom sinu Germanu, sposobnom «intadoru i indoratoru» admiral Wiellestorf-Urbair povjerio je 1859. popravak polene na fregati Novara koja se vratila s puta oko svijeta. 
Zbog protuaustrijskih i protalijanskih nemira u Veneciji revolucionarne 1848., bečki je dvor morao tražiti mjesto za novu glavnu ratnu luku i pomorski Arsenal u njoj. Iako je postojala dilema da li odabrati Pulu ili Trst, na prijedlog Hansa Bircha Dahlerupa, zapovjednika mornarice, ta je čast pripala Puli. Po Mati Baloti, Dahlerup je sa svoje parne jahte «Morski galeb» usidrene u pulskoj luci, uočio da Pula pruža idealne pomorsko-nautičke, ali i pomorsko-strateške uvjete za razvoj glavne ratne luke. Što je još važnije, vrlo je pogodna za izgradnju pomorskog Arsenala, koji bi bio najljepši na svijetu po prostornosti i prikladnosti. Dilemu Pula ili Trst konačno je razriješio mladi car Franjo I. svojim dolaskom 1850. u Pulu, kada su arhitekti Arsenala bili Wictor Domaszewsky i potom Karl Moering, koji je 1851./52. razradio svoj plan za izgradnju pomorskog Arsenala.
 
VELIKI MELIORACIJSKI RADOVI NA OBALI
 
Započeli su veliki radovi melioracije terena na čitavoj zapadnoj obali grada, do Augustovog hrama i Trga Foro, nasipavane su manje uvale u sjeveroistočnom dijelu zaljeva, u Veloj Dragi (Valle Lunghi d' Orazion) i uvali sv. Petra (Valle S. Pietro).  Rezana su pojedina brda od Monte Zara, do San Policarpa i dalje prema otočiću S. Pietro, tako da nestaju lijepe uvale Valle del Buso, Perussi, Seppe i del Florella. Ujedno su započela velika iskapanja i zamjenjivanja zemljišta, cesta, lokava i raznih parcela privatne, općinske i crkvene zemlje, da bi se stvorili što bolji i tvrđi fundamenti za izgradnju lučkih i arsenalskih uređaja, ali i poboljšala gradska komunikacija starog grada s novim naseljem San Policarpo. 
Veliki kanal (Canal Grande) kojim se oborinska voda dovodila do Valle del Buso zasipan je u razdoblju od 1862.-1870. godine. Pulska lučica koja je tu postojala u doba antike i Venecije bila je u početku znatno dublja, a počela je postupno nestajati i smanjivati se zbog onečišćenja luke i izgrađenog Velikog kanala slivnog područja Velike Poljane, koje je u luku sve više nanosilo pijesak i zemlju i stvaralo blatnjavu uvalu. Nakon velikog čišćenja Uvale Rupa na rubovima vanjskih crta sagrađenog Arsenala dubina mora iznosila je 11-13 metara što je bilo dovoljno za vez brodova na obali i sidru, a na platou je bila moguća izgradnja skladišta, radionica i drugih objekata.
 
PULA PRIVLAČNA RADNOJ SNAZI
 
Slični procesi zahvatili su i otočić Uljanik na kojem je prethodno planirana Mornarička bolnica, da bi se konačno započelo s gradnjom skladišta za brodsku opremu. Izmjerene su dubine oko njega, koje su iznosile oko 17 metara, nasute su pojedine uvalice, pojačane obale i proširen je prostor za gradnju navoza, kasnije i suhih dokova, i time je dobiven solidan prostor za gradnju i remont ratnih brodova.
Nasipavanje luke, izgradnja pristaništa i gatova, radionica i skladišta, zidanje stambenih i drugih objekata, cesta, kanalizacije i druge infrastrukture privlačili su u industrijsku Pulu ne samo stručno i mornaričko osoblje, već i kvalificiranu i nekvalificiranu radnu snagu iz cijele Carevine. Rukovodeći tehnički stručnjaci dolazili su najčešće iz Beča, Graza, Danske, Švedske i Češke, od kojih jedan dio ostaje trajno u Puli, dok nestručni radnici dolaze sa sela, prvenstveno istarskih, što Puli svakodnevno povećava broj stanovnika i potrebu za smještajem.
Nastavit će se...
 
FOTKE:
 
1. Grad i luka Pula 1584.
2. Dio francuskog plana luke Pula 1821. 
3. Plan izgradnje Arsenala po Moeringovom planu iz 1852. 
4. Simulacija karte luke s nasipavanjem terena za pomorski Arsenal, (Lučka uprava, Pula)
 
(rex/Tekst: Branko Perović )

Facebook komentari