DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
U povodu izlaska njegove nove knjige ‘’Tužaljke kamenja hrvatske pustinje’’, teolog dr. Tonči Matulić u Večernjem listu od subote proziva predsjednika Ivu Josipovića, njegov agnosticizam, kazavši da je Josipović ‘’kukavica’’.
Evo što točno na tu temu kaže Matulić odgovarajući na pitanja kolege Darka Pavičića:
VL: Niste se uopće bavili izvršnom vlašću, nego samo predsjednicima?
- Zato što je izbor trećega hrvatskog predsjednika bio povod, tj. na temelju teze da je on nevjernik, dok s druge strane postoji posvemašnje prožimanje Katoličke crkve u Hrvatskoj i hrvatskoga društva i političke zajednice. Naime, većina se građana izjašnjava katolicima, a gotovo 95 posto kršćanima.
VL: No za njega su glasovali upravo katolici?
- To je problem. I to je bio povod. U izbornoj kampanji je u zemlji za koju se kaže da je katolička rekao da je agnostik, ali da to ne znači onoga koji niječe Boga. Dodvoravao se biračima. U svom uvodu krenuo sam upravo od pojma agnostik. Bez želje za provokacijom, reći ću vam da je agnostik – kukavica. Neću ulaziti u povijesne razloge i kontekst nastanka pojma agnostik, koji je nastao u drugoj polovici 19. stoljeća, ali iz toga konteksta još i danas muči pitanje o osobi koja odbija izjasniti se o temeljnom egzistencijalnom stavu. Apsurdno je sržno pitanje ljudske egzistencije ostaviti neodgovorenim. To uostalom nije moguće. Ljudska osoba je već po sebi jedno konačno opredjeljenje.
VL: Ali agnosticizam se proglašava elitizmom?
- U novije vrijeme se ide za tim. I papa Benedikt XVI. je rekao da je danas agnosticizam jedno od ključnih opredjeljenja kulturne elite, kao nositelja kulturnog, društvenog, ekonomskog i političkog života društva. Nameće se da je poželjno biti agnostik, koji nije protiv vjere i Boga, ali drži da ga se to pitanje ne tiče i ne želi se time zamarati. To je apsurdno.
VL: Je li za vas kao katoličkog teologa časnije biti ateist nego agnostik?
- Časnije je. Imamo vjeru i nevjeru i uistinu nevjernik je osoba koja u meni kao vjerniku i kao teologu pobuđuje izuzetno veliko poštovanje, koje se sastoji u činjenici koju nazivamo temeljnim opredjeljenjem, a to je da je za vjernika čovjek slobodno biće, kojemu je Bog ostavio mogućnost slobode da on Bogu kaže ne i da pritom ostane čovjek sa svim svojim dostojanstvom koje je nepovredivo. Glavno težište Crkve na Drugom vatikanskom koncilu bilo je taj fenomen u ključu vjera – nevjera, teizam – ateizam, za Boga ili protiv njega. Jer u konačnici između toga postoji samo bljedoća, bljutavost, mlakost i neodređenost, što je neprimjereno metafizičkom određenju ljudske osobe. Ljudska osoba u egzistencijalnom smislu je uvijek opredijeljena.
U tome smislu pokušajte nadalje slijediti ponašanje trećega hrvatskog predsjednika pa ćete prije ili kasnije uvidjeti da u određenim postupcima i izjavama on uopće nije agnostik. Opredjeljenje je nužno. Sve ostalo je relativizam, odnosno bljutavost. Opredjeljenje se posebno ogleda u bitnim pitanjima ljudske egzistencije. Pred tim pitanjima agnostik nije agnostik, nego vjernik – teist ili ateist. Stoga postaje nedosljedan. To vidim kao problem. Treba se odlučiti. Spreman sam u ime iste vjere i teologije prihvatiti nevjernika u njegovu egzistencijalnom stavu da jednostavno ne vjeruje u Boga. To ne znači da se on sukobljava s vjerom i Crkvom, nego da naprosto nije našao razloge vjerovanja i da sebe vidi kao nevjernika. A agnostik, govoreći biblijski, nije ni vruć ni hladan.
VL: Kad govorite o nedosljednosti, možda je ona bila očita kod ovog drugog kandidata, koji se deklarirao kao katolik, a npr. pobjegao je s mjesta nesreće, razveo se od supruge radi stanarskog prava… Možda su to vjernici prepoznali kao veću nedosljednost od one agnostičke?
- To ste vi rekli, a ne ja. Nisam našao za shodno ići dublje analizirati fenomen protukandidata-gubitnika. No, njegov izborni rezultat nije zanemariv.
VL: Nemojte njih analizirati, nego glasački korpus koji je većinom katolički.
- Katolička crkva u Hrvatskoj oblikovala je hrvatsku dušu, identitet, kulturu i povijest i ono najbolje i najuzvišenije što hrvatska duša nosi u sebi dala joj je upravo Crkva. To je ujedno bitno utjecalo na oblikovanje naše hrvatske političke zajednice. Stoga je bremenito pitanje zašto nam se događa da politička elita, a osobito predsjednici, uopće nemaju bitna obilježja hrvatske katoličke duše.
VL: Kako je to moguće?
- Kad idem na izbore i prosuđujem kandidate, onda se ne zavodim vanjštinom, nego pokušavam shvatiti što ti ljudi govore i donijeti sud osobne savjesti u skladu s kojim ću moći sljedeće četiri godine mirno spavati. I to je teška odluka. No, ako se vodimo logikom ideološkog svrstavanja, neću uopće razmišljati tko su, što su i što govore, nego ću po ideološkom ključu zaokružiti ovu ili onu partiju. To je nepromišljeno i neodgovorno. Kad se vratimo trećem hrvatskom predsjedniku, onda je njegova pojava, koja ipak nije “za baciti”, pokazala da je to uglađeni čovjek, izuzetno obrazovan i k tome glazbenik i skladatelj.
Smatram da je glazba nešto božansko i bio sam zbunjen njegovom izjavom da je agnostik i činjenicom da je on skladatelj, jer po Platonu i našem kršćanskom razumijevanju glazbe glazbenik dodiruje božansko. On skida note iz kozmosa koji je Stvoritelj stvorio i u koji je ugradio te note. Glazba se ne stvara. Ona se osjeća dubinom duše i odatle se skidaju božanske note za ushićenu harmoniju. Očito da većina birača nije marila što je on treći predsjednik agnostik, što on ne pripada velikoj i nepreskočivoj katoličkoj tradiciji našega naroda, što ne baštini ono najbolje što postoji u hrvatskoj duši. Zbog toga sam ostao zatečen. Skladatelj koji skida božanske note svoje duše kaže za sebe da je agnostik. Metafizički je to teško shvatljivo.
Dakle, očito samoreklamirani hrvatski teolog Matulić ne poznaje niti pojam agnosticizam niti principi koji određuju slobodu vjere jer napada vjerski svjetonazor predsjednika Josipovića. Pa da pojasnimo.
Agnosticizam je gledište prema kojemu je nemoguće znati ili dokazati postoji li Bog. Riječ ‘’agnostik’’ u suštini znači ‘’bez znanja’’. Agnosticizam je intelektualno pošteniji oblik ateizma. Ateizam tvrdi da Bog ne postoji – nedokazano stajalište. Agnostici tvrde da se Božje postojanje ne može ni dokazati ni opovrći – da nije moguće znati postoji li Bog. U tome smislu, agnosticizam je u pravu. Božje postojanje ne može se iskustveno dokazati niti opovrći.
Biblija nam kaže da moramo prihvatiti vjerom da Bog postoji. Hebrejima 11, 6 kaže: ‘’A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.’’ Bog je duh (Ivan 4, 24) tako da ga nije moguće vidjeti niti opipati. Ukoliko se Bog ne odluči objaviti, u suštini je nevidljiv našim osjetilima (Rimljanima 1, 20). Biblija nas poučava da se Božja opstojnost može jasno vidjeti u svemiru (Psalam 19, 1-4), osjetiti u prirodi (Rimljanima 1, 18-22) i potvrditi u našim srcima (Propovjednik 3, 11).
Agnosticizam je u suštini nespremnost da se donese odluka u prilog ili protiv Božjega postojanja. U konačnici, to je neka vrsta neodlučnog stajališta. Teisti vjeruju da Bog postoji. Ateisti vjeruju da Bog ne postoji. Agnostici vjeruju da ne bismo trebali vjerovati niti ne vjerovati u Božju opstojnost – jer nije moguće znati što je istina.
Hajdemo, argumenta radi, odbaciti jasne i neosporive dokaze da Bog postoji. Ako bismo stajališta teizma i ateizma / agnosticizma stavili na istu razinu, u što je ‘’razumnije’’ vjerovati – u pogledu mogućnosti života nakon smrti? Ako nema Boga, onda će teisti i ateisti / agnostici nakon smrti svi jednako prestati postojati?
No ako Bog postoji, kada umru ateisti i agnostici će trebati Nekome dati račun. S ove perspektive, svakako je »razumnije« biti teist nego ateist / agnostik. Ukoliko se ni jedno stajalište ne može dokazati niti opovrći, ne čini li vam se mudrim učiniti sve što je u našoj moći kako bismo vjerovali u ono stajalište čiji će krajnji rezultat u konačnici i vječnosti biti puno poželjniji?
Normalno je sumnjati. Na ovome svijetu ima toliko toga što ne razumijemo. Ljudi često sumnjaju u Božje postojanje zato što ne razumiju ili se ne slažu s onime što On čini i dopušta. Međutim, kao ograničena ljudska bića ne možemo očekivati da ćemo shvatiti beskonačnog Boga. U Rimljanima 11, 33-34 čitamo: ‘’O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako su neistraživi njegovi putovi! Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik?’’
Moramo vjerovati u Boga po vjeri i pouzdati se u njegove puteve po vjeri. Bog je spreman i voljan objaviti se na nezamislive načine onima koji žele vjerovati u njega. U Ponovljenom zakonu 4, 29 piše: ‘’Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom.’’
Zaključno, ne smatram predsjednika Ivu Josipovića, kao što to na vrlo uvredljiv način kaže teolog. dr. Tonči Matulić, kukavicom. Ja predsjednika smatram konzekventnom, poštenom i, ako hoćete, pred nevidljivim i mogućim Bogom, skromom pojavom. Ili ovako: draži mi je Josipovićev bogobojažljivi agnosticizam nego Matulićev teokratski i cenzorski teizam.
(KRAJ)
-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.jpg){kind=small}
Komentari na članak
Hvala Vam Drago na ovoj zadnjoj rečenici u komentaru, isto mislim i cijenim G. Josipovića,jer je VJERNIK VEĆ ZBOG POZITIVNE AFIRMACIJE ŽIVOTA. Naime, ja se smatram vjernikom jer znam da je Bog u svakom od nas i svemu oko nas, jer je ŽIVOT, jer je LJUBAV...i vjerujem da smrću život ne prestaje, ali ne mješam RELIGIJU I VJERU,i za moj odnos s Bogom ne trebam posrednike u obliku Crkve i nemaju pravo svojatati pojam vjere samo za sebe, a pravo na religiju im ostavljam.