TRAGOM SPOMEN PLOČE POSTAVLJENE NA DANAŠNJI DAN 1977. GODINE
Bilo je 12 kovčega: šest prekrivenih crvenom zastavom, četiri s jugoslavenskom plavo – bijelo – crvenom, s petokrakom zvijezdom i dva s talijanskom zeleno – bijelo – crvenom, s crvenom zvijezdom
Nakon raspada Austro-Ugarske i pripojenja Pule Kraljevini Italiji 1920., došlo je do žestokog progona hrvatsko-slovenskog življa, koje je u velikom broju zbog toga emigriralo iz Pule i Istre. Progon se pojačao nakon uspostave fašističkog režima, što je dovelo i do jačanja demokratskih i anifašističkih snaga. Još su se 1934. u kavani „Caffe' Italia“, bivša „Caffe' Commercio“, po Buršiću, okupljali članovi ćelije Komunističke partije Italije, koje je vodio David Bratovich. Oni su planirali akcije protiv fašističkog režima u Puli, ali ih je fašistička policija otkrila, uhitila i internirala.
Talijanska politička policija OVRA otkrila je 1943. na pulskom područjuantifašističku organizaciju, koju je osnovao Oskar Kovačić iz Slovenije. Njeni su članovi zatvoreni i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne.
U Puli je bio dosta jak antifašistički otpor sve do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. Njome su vladali kralj Vittorio Emanuele III. I fašistički vođa Benito Musolini. Jači i organiziraniji otpor se nije mogao razviti jer je većina mladića mobilizirana u talijansku vojsku pa je težište bilo na nedoraslim mladićima i ženama. Bila je vrlo izražena ideja hrvatskog dijela stanovništva da se Istra i Pula pripoje budućoj državi Jugoslaviji. Nakon kapitulacije Italije najveći dio Puljana i Istrana, pripadnika talijanskih jedinica, prešao je na stranu antifašističke koalicije i nastojao se vratiti u Pulu ili priključiti jugoslavenskoj narodnooslobodilačkoj borbi. U Puli je, pored ostalog, djelovala ćelija Komunističke partije Italije, koja je imala 35 članova.
No, oružane snage Trećeg Reicha su do konca 1943. okupirale ne samo Italiju, nego i Dalmaciju i Istru, u kojoj je Pula postala njihova glavna ratna luka. Okupirane Istra i Pula postale su poprište žestokih borbi protiv njemačkih snaga, od diverzija do formiranja borbenih jedinica, napada na njemačke patrole, manje garnizone, osnivanje odbora narodne vlasti i drugo. U ljetnim mjesecima 1944. na stotine pulskih omladinaca dobrovoljno je otišlo u jedinice narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Istra je u toj borbi dobila svoje odrede, čete, bataljune, brigade i diviziju. Po Baloti, 1. travnja 1944.osnovana je Prva istarska brigada, 11. lipnja iste godine stvorena je Druga, a 29. kolovoza 1944. formirana je Prva istarska divizija. Nijemci, povučeni na brdu Muzil, predali su se 7. svibnja 1945. jer su uvidjeli da je svaki pokušaj bijega uzaludan.
Njemački garnizon je u završnim borbama imao 70 poginulih i 2.200 zarobljenih, a oslobodilačke snage devet poginulih i 59 ranjenih. Međutim, Pula nije bila slobodna, jer su 16. lipnja 1945. u nju ušle angloameričke snage, koje su ostale do 16. rujna 1947. godine. Pila i dio Istre tada su pripojeni Hrvatskoj i Jugoslaviji, čime je ispravljena nepravda učinjena nakon Londonskog ugovora iz 1915. godine, ali je došlo do velikog egzodusa talijanskih stanovnika u Italjiu.
Iako je Pula bila najveći garnizon njemačkih snaga u Istri, s mnogo vojske, policije i agenata, grad je narodnooslobodilačkoj borbi dao oko 3.000 boraca, Hrvata i Talijana, od kojih je 610 poginulo u bitkama. Dragomir Benčić iz Pule, Jurica Kalc iz Štinjana (slika 3) i Jovan Štoković iz Peroja proglašeni su narodnim herojima. Dio poginulih vraćen je u Pulu i pokopan na Mornaričkom groblju.
Za 12 palih boraca bio je 26. svibnja 1946. organiziran svečani pokop. Po „Il Nostro giornale“(slika 4) od 28. svibnja 1946., tim se povodom okupilo oko 10.000 pulskih antifašista, da bi odali posljednju počast svojim poginulim sugrađanima. Bili su to Antonio Smokovich, Franzi Bacchia, Gregorio Kusinich, Matteo Franciula, Anna Pikunić, Sergio Pellegrini, Angelo Perzan, Pietro Visentin, Vittorio Putigna, Giovanni Udovicic, Vittorio Rusigno i Giacomo Celja. Polazak povorke bio je u 11 sati iz sjedišta „Dell' Associazione Partigiani Giuliani“, udruženja partizana Julijske krajine, u bivšoj Via Sergi, sada ulica Sergijevaca broj 45, na kojoj je i danas dvojezična spomen–ploča (slika 2). U sjedištu se nalazilo šest kovčega prekrivenih crvenom zastavom, četiri s jugoslavenskom plavo-bijelo-crvenom s petokrakom zvijezdom i dva s talijanskom zeleno-bijelo-crvenom s crvenom zvijezdom. Nakon mise zadušnice, održane u obližnjoj Chiesa della Misericordia, formirana je povorka na čijem su se čelu nosila 43 vijenca antifašističkih organizacija i obitelji. Povorka se kretala tadašnjim ulicama Sergia, Giulia, Barbacani, Cristoforo Colombo, 5. novembre, Piave i Premuda prema Mornaričkom groblju. Oko 12.30 sati na Mornaričkom groblju položeno je u zajedničku grobnicu osam kovčega (slika 1), tri su smještena u kapelu Sv. Nikole, radi prenošenja na Štinjansko groblje a jedan za prijenos na Civilno groblje. Na koncu, uz posmrtni marš zbora l' UAIS, zadnji pozdrav bio je oproštajni govor koji je svojim suborcima održao presidente dell' Associazione Partigiani Giuliani Sergio Bossico: „Hanno combattuto per la liberazione e per un migliore avvenire della Regione Giulia nella Jugoslavia“(slika 5) – borili su se za slobodu i bolju budućnost regije Giulia u novoj Jugoslaviji.
Iz knjige „Mornaričko spomen groblje u Puli“ autora Branka Perovića
Fotografije: Jurica Kalc, novine „Il Nostro Giornale“- AR, ostale - Diego Bosusco Ptica
