STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Prošloga tjedna prisustvovao sam otvorenju ljetne koncertne sezone u Areni. Prikazivao se mjuzikl "Za dobra stara vremena", veseli pjevni igrokaz, sa potpurijem najvećih hitova "Novih fosila" i skladatelja Rajka Dujmića. Mjuzikl me se dojmio, priča i gluma su bile odlične, ali mikrofoni i razglas su štekali i zujali. Svejedno, Arena je bilo odlično popunjena, pa sam na kraju nakon predstave pomno pratio veliku radost na licima bračnog para Merlić-Ogresta. Arena im se isplatila. Dobro se zaradilo.
I dok sam sa zagrebačkim kolegama novinarima pričao o tome, usput sam im spomenuo da kao klinac pamtim kada je uoči otvorenja Filmskog festivala svake godine najodvažniji pulski mladić optrčao počasni krug na vrhu iliti "krovu" Arene. Bio je praćen tisućama zabrinutih pogleda s pitanjem "Šta ako padne?", mada je na vrhu Arena po obodu široka od metar i pol, pa na nekim mjestima i dva metra. Kada bi se hrabri trkač stepenicama spustio u podnožje, dobio bi zbog ludosti tek udarac-dva pendrekom od milicionera Daneta i Maneta po leđima,a za hrabrost bi čak i od njih dobio čestitke. No, tko su bili ti ludi ili hrabri mladići? Verudeži? Barakeri? Pokušao sam o tome doznati nešto pitajući mnoge u Puli. Stariji se toga sjećaju,ali nitko ne pamti imena ili zna baš osobe koje su optrčavale Arenu, neposredno pred čuveni vatromet, u smjeru obratnom od kazaljke na satu. Pa eto, koristim prigodu, da se obratim mom vjernom čitateljstvu. Možda netko od njih zna tko je to godinama šezdesetih i sedamdesetih trčao po "krovu" Arene?? Naći čemo bar jednoga, pa kud puklo da puklo! A taj bi pojedinac danas morao imati šezdesetak godina. Možda čak ima i pokoju fotografiju tog slavnog podviga iz prošlosti. Ne znam kako bi danas publika gledala na tako nešto u Areni, ali ovacije zasigurno ne bi nedostajale..
A ovacije zaslužuju i pripadnice ljepšeg spola, koje stoički već mjesec dana podnose i pate zbog južnoafričkog "Mundijala". Igra li se igra, a na ekranu samo nogomet. No, dobro žene su uvijek tu da se žrtvuju za plemenite ciljeve, pa slušam po gradu priče Puležanki.One idu otprilike ovako:
- Po cijele dane on gleda taj vražji nogomet! I jedva čeka da s nekim drugim to komentira..- kaže jedna.
- Nogomet? Ma šta ti je to? Ja ti to uopće ne pratim! - čudom se čudi druga.
 E, moje dame. Trebale bi pratiti. Svašta se tu događa. Evo, naprimjer, ja se uvijek pitam zašto nogometaši pljuju dok igraju? Ne znam za druge sportaše koji pljuju dok igraju. Zamislite da atletičari dotrčavaju na cilj i započnu pljuvati. Ili košarkaši ili rukometaši..?!? Pitao sam o tom problemu mog školskog druga Roberta Matteonija, popularnog pulskog sportskog novinara, nedavno na proslavi naše 30-godišnjice mature. Samo se smijao. A zapravo nije znao šta da mi odgovori.Pa smo stoga prešli na komentiranje prsate televizijske voditeljice zavidno razvijenih mliječnih žlijezda - Mile Horvat - i njenih trač-veza sa Slavenom Bilićem i Igorom Štimcem. Naravno, to nije za javnost. A iskoristio sam priliku na istoj fešti zapitati mog drugog školskog druga - Dalibora Dužaića - kako se snašao na novom mjestu direktora hotelskog kompleksa "Duge Uvale".Dalibor i ja nekada smo zajedno kao tinejdžeri svirali u bandu "Golfska struja". Kaže da gura, da nije lako, da se zakupac Dragan Boljat i vlasnici hotela zagrebačka "Industrogradnja" i Josip Galinac neprestalno svađaju i međusobno inate, pa i putem policije, kao i pravosuđa. Rekoh Daliboru da ga ja ipak vidim na mjestu direktora pulskog aerodroma, jer još je od osnovne škole svima nama pričao kako odlazi na aerodrom, gdje mu je tada otac radio.
No, to ostaje tek da se vidi. Bitke oko izbora novog šefa pulske zračne luke kao da tek započinju..(REX)