STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Prošloga tjedna prisustvovao sam otvorenju ljetne koncertne sezone u Areni. Prikazivao se mjuzikl "Za dobra stara vremena", veseli pjevni igrokaz, sa potpurijem najvećih hitova "Novih fosila" i skladatelja Rajka Dujmića. Mjuzikl me se dojmio, priča i gluma su bile odlične, ali mikrofoni i razglas su štekali i zujali. Svejedno, Arena je bilo odlično popunjena, pa sam na kraju nakon predstave pomno pratio veliku radost na licima bračnog para Merlić-Ogresta. Arena im se isplatila. Dobro se zaradilo.
I dok sam sa zagrebačkim kolegama novinarima pričao o tome, usput sam im spomenuo da kao klinac pamtim kada je uoči otvorenja Filmskog festivala svake godine najodvažniji pulski mladić optrčao počasni krug na vrhu iliti "krovu" Arene. Bio je praćen tisućama zabrinutih pogleda s pitanjem "Šta ako padne?", mada je na vrhu Arena po obodu široka od metar i pol, pa na nekim mjestima i dva metra. Kada bi se hrabri trkač stepenicama spustio u podnožje, dobio bi zbog ludosti tek udarac-dva pendrekom od milicionera Daneta i Maneta po leđima,a za hrabrost bi čak i od njih dobio čestitke. No, tko su bili ti ludi ili hrabri mladići? Verudeži? Barakeri? Pokušao sam o tome doznati nešto pitajući mnoge u Puli. Stariji se toga sjećaju,ali nitko ne pamti imena ili zna baš osobe koje su optrčavale Arenu, neposredno pred čuveni vatromet, u smjeru obratnom od kazaljke na satu. Pa eto, koristim prigodu, da se obratim mom vjernom čitateljstvu. Možda netko od njih zna tko je to godinama šezdesetih i sedamdesetih trčao po "krovu" Arene?? Naći čemo bar jednoga, pa kud puklo da puklo! A taj bi pojedinac danas morao imati šezdesetak godina. Možda čak ima i pokoju fotografiju tog slavnog podviga iz prošlosti. Ne znam kako bi danas publika gledala na tako nešto u Areni, ali ovacije zasigurno ne bi nedostajale..
A ovacije zaslužuju i pripadnice ljepšeg spola, koje stoički već mjesec dana podnose i pate zbog južnoafričkog "Mundijala". Igra li se igra, a na ekranu samo nogomet. No, dobro žene su uvijek tu da se žrtvuju za plemenite ciljeve, pa slušam po gradu priče Puležanki.One idu otprilike ovako:
- Po cijele dane on gleda taj vražji nogomet! I jedva čeka da s nekim drugim to komentira..- kaže jedna.
- Nogomet? Ma šta ti je to? Ja ti to uopće ne pratim! - čudom se čudi druga.
E, moje dame. Trebale bi pratiti. Svašta se tu događa. Evo, naprimjer, ja se uvijek pitam zašto nogometaši pljuju dok igraju? Ne znam za druge sportaše koji pljuju dok igraju. Zamislite da atletičari dotrčavaju na cilj i započnu pljuvati. Ili košarkaši ili rukometaši..?!? Pitao sam o tom problemu mog školskog druga Roberta Matteonija, popularnog pulskog sportskog novinara, nedavno na proslavi naše 30-godišnjice mature. Samo se smijao. A zapravo nije znao šta da mi odgovori.Pa smo stoga prešli na komentiranje prsate televizijske voditeljice zavidno razvijenih mliječnih žlijezda - Mile Horvat - i njenih trač-veza sa Slavenom Bilićem i Igorom Štimcem. Naravno, to nije za javnost. A iskoristio sam priliku na istoj fešti zapitati mog drugog školskog druga - Dalibora Dužaića - kako se snašao na novom mjestu direktora hotelskog kompleksa "Duge Uvale".Dalibor i ja nekada smo zajedno kao tinejdžeri svirali u bandu "Golfska struja". Kaže da gura, da nije lako, da se zakupac Dragan Boljat i vlasnici hotela zagrebačka "Industrogradnja" i Josip Galinac neprestalno svađaju i međusobno inate, pa i putem policije, kao i pravosuđa. Rekoh Daliboru da ga ja ipak vidim na mjestu direktora pulskog aerodroma, jer još je od osnovne škole svima nama pričao kako odlazi na aerodrom, gdje mu je tada otac radio.
No, to ostaje tek da se vidi. Bitke oko izbora novog šefa pulske zračne luke kao da tek započinju..(REX)
Komentari na članak
Pulu sam zavolio kroz kolumne velikog Damira Strugara. U tom lijepom gradu bio sam nekoliko puta,ali nikada dovoljno dugo da dobro upoznam ulice,a kamoli ljude. Zahvaljujuci leprsavom novinaru otkrivam i nove divne detalje nekadsnjeg gradskog zivota u i oko Arene. Podsjecam me to na one Felinijeve ili Sidranove scenarije. Citajuci kolumnu sponatno sam zapjevusio onu - Svaki grad uz nase more ima svoga lera...
Jedan od tih poznatih trkača po Areni bio je Čarli,Verudež koji je dugo godina bio zaposlen kao mornar na Bunarini. Ne znam gdje je sad, nisam ga već jako dugo vidio, ali sjećam se njegove 'trke' kada je bio doček štafete prije nekih 35 godina. Bio je zaista brz, očevici su bili oduševljeni, a čak su i pripadnici SUP-a bili fascinirani jer ga nisu uspjeli ili, moguće, nisu htjeli uhvatiti iako su dobro znali o kome se radi.
Bravo Medenica! I ja san čuja da ga milicajci nisu uspjeli čapati kada bi skočija na zemlju..Ma jušto su mu se i oni divili..Ma mi se čini da Čarli više ni među nama,već gori na nebu..
Aaaaaaaaaaaa Čarli legenda Bunarine, i ja ga nis dugo vidija.
Tonin - pričaš monade! Čarli ti je skoro svako popodne na biri u Circolu..Istina,jeno malo je bolestan..Ma ni niš strašno..
Iskreno, nisam čula za trčanje počasnih krugova na "krovu" Arene, ali - da se nadovežem na Vaš tekst - ne kužim općenito žene koje kukaju i prigovaraju umjesto da se prilagode situaciji i prihvate izazove tipa gledanje aktualnog SP-a u nogometu. Možda shvate da ima i drugih tema na svijetu osim šminke, frizure, odjeće i noktiju. Živio sport!
Također stranac, pa naravno da se ne sjećaš, kad nisi iz Pule!A ja se vrlo dobro sjećam optrčavanja Arene po vrhu krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih...Bilo je super! za to je trebalo imati hrabrost. Valjda znaju ljudi tko je to trčao??
E sad, jeli trebalo biti hrabar ili glup? Preživatelju, sječaš li se i toga da, nažalost, nisu svima uspjela optrčavanja?!
Armando zvani Bruto je trcao, cak je pskio s vrha
Trcalo se po areni sve dok nisu poadale grote s one strane di je crkva . Ja se sjecam kada je i jedan skocio na špiceve. Neznam imena ali meni su bili jako hrabri jer ja sam onda bio mali ;)