LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović               

Kilometarski zastoji pred Wijk aan Zeeom  na obali Sjevernog mora. Zapanjen sam koliko sah ima poklonika.Ne mogu da vjerujem da svi hrle na  jedno od najvećih svjetskih nadmetanja na crno-bijelim poljima, po kojem je ovo nizozemsko mjestašce postalo planetarno poznato. Tek na obali skužim o čemu se radi. Tisuće znatiželjnika, ili kako ih ovdje zovu ramp-turista (turisti katestrofa), guraju se ka uzburkanim sivim valovima s nadom da će ugledati prizore slične onim sa nesretno na bok prevrnutim i nasukanim talijanskim kruzerom. Razočarani su kada ugledaju  uspravljeni brod- teretnjak. Posebno gunđaju ovi sa foto kamerama. Kao nema dobrih kadrova, spašavanja, žrtava. Zavarale su ih vijesti, što se cijeli petak ponavljaju, o velikom nasukanom brodu.

Sreća opet sam na svakodnevnoj biciklističkoj turi,  te se lako mogu probiti kroz zakrčenu rijeku automobila. Ništa bolje ne opušta, odmara i skida kilograme, naslagane za proteklih prazničnih dana, kao okretanje pedala. Zaskočim na ta dva točka, stavim slušalice u uši i uz red glazbe i red vijesti pobjeđujem kilometre. Dnevno ih bude po 40,50.U znoju lica svoga kao da prevaljujem udaljenost od Pule gotovo do Poreča. Kada mislim da će mi duša izaći na nos, pojačam radio i otplovim u svijet informacija.

Čujem kako je u ujedinjenoj Europi počela seoba naroda.  Dok Nijemci sve više bježe iz domovine, najčešće u pravcu Švicarske, Poljaci hrle pod rezim Angele Merkel. Španjolci sanjaju radnu sigurnost u Nizozemskoj, Danskoj, Švedskoj. Francuzi bi u Ameriku, Novi Zeland. Bugari i Rumuni samo da nisu doma. Vrte se u začaranom krugu nade da će uspjeti pobjeći pipcima recesije što sve više stežu. Hans i Miler zamjeraju vladi što je dozvolila Loleku i Boleku da obore cijenu rada u njihovoj rodnoj zemlji. Dok nisu stigli ovi “istočnjaci” njemački sindikati uspjevali su u borbi sa industrijalcima. Novopridošli proleteri u Europsku uniju zadovoljavaju se i satnicom od pet do osam eura. To više nije borba radničke klase protiv kapitalista, nego radnika protiv radnika. Snaga sindikata je razbijena. Poslodavci imaju loptu u nogama… Spominju i Croatiu. Najavljuju napetu nedjelju,22. siječnja. Novinar s čuđenjem komentira stanje u  Lijepoj našoj. Kaže godinama su nastojali da postanu članica EU, a sada kada su to formalno i postali idu na referendum da odluče da li će zaista i ući u najveću zajednicu država Starog kontinenta. Iznose podatak da je veliki postotak onih koji će glasovati za - ne.

Glazba ponovo odjekuje u mojim ušima. Lady Gaga odnosi crne referendumske misli i ponovo je svijet lijep dok se gleda sa bicikla. Promiču polja visibaba, baba janja, kacuna. Usred siječnja šareni se proljetna bašta. Dok se Austrija davi pod prijetećim lavinama i najvećim snijegom u posljednjih 30 godina, a Hrvatska lomi pod orkanskim burama, sjever Europe sve više zaslužuje da se zove jugom. Zanesen prizorom za dlaku izbjegavam sudar sa damom u godinama što mi je, kako bi prometnici rekli, oduzela prednost. Da me Zapad nije iskvario stigao bi nju ovaj ljutiti Balkanac, ali nastavljam dalje prisjećajući se vijesti o kazni jednog nizozemskog ministra. Ugledni gospodin, tik uz zgradu parlamenta u Den Hagu , također je oduzeo prednost nekom momku na biciklu. Mladić je bio vještiji, a ministar je završio na asfaltu. Slomio je ruku. I znate što je poslije bilo? Mislite kao ono kod nas? E, nije! Vladin funkcioner platio je kaznu od nekoliko stotina eura za prometni prekršaj uz obvezu popravka udarenog bicikla. Nije to bio običan ministar, nego otac  jedne od  snaha kraljice Niske zemlje.I umalo da zaboravim – gospodin je slomio ruku zato što je bio na biciklu. Zamislite, molim vas, da uskoro  ugledate našeg premijera ili ministre kako jure prema vladinoj palati zvoneći na dva točka. Ipak, mislim, bolje je da se i nadalje vozikaju u svojim “audijima”, tako će manje zadržavati promet na tijesnim zagrebačkim ulicama. Jer naši nisu kao ovi, ne mrdamo nigdje bez osiguranja. Pravili bi dugačke biciklističke zastoje sa policajacima na čelu i na kraju kolone.

Onda su na red došle reklame.Probiše bubnjiće širokom lepezom ponuda električnih bicikala. Slogan je – uvijek imate vjetar u leđa. Baš bi mi sada trebao. Sudaram se sa naletima uskovitlanog  zraka što dostižu brzinu od 85 kilometara na sat. Znojim se i sa sve većim naporom okrećem pedale. Kao da se penjem vrletima Učke. Cijena tih novih čuda tehnike prava sitnica – od 2.000 eura pa naviše. Za taj iznos mozes kupiti solidan polovan automobilčić.  Bili skupi ili ne električni bajkovi idu k’o  ludi. Prema stististici 16 milijuna Nizozemaca ima više od 35 milijuna bicikala.  Godišnje se ukrade oko tri milijuna. Zato svaki žitelj ravne zemlje ima u prosjeku dva bicikla. Jedan star, zahrđao i ružan za svaki dan, a za vikend “specijalke”sa 20 i više brzina. Moj paradni je sa 21-om. Najviše dvotočkaša nestane u Amsterdamu. Možeš imati koliko hoćeš debeo lanac, ali kradljivci  uvijek imaju deblja i jača kliješta. Plijen poslije prodaju za trideset, četrdeset eura da bi skupili lovu za nove ture jointa u nekom od brojnih cofeeshopova.

Vrijeme je za pauzu . Protežem noge i gledam na, čini mi se, tisuće bicikala, što su na hrpu nabacani pred željezničkom postajom jednog gradića sjeverne Nizozemske. Pitam se kako ovi “tulipani” znaju gdje su ga ostavili i koji je njihov?

Bicikl ovdje nije znak siromaštva, statusa. Ljudi su svjesni njegove vrijednosti za prirodu i vlastito zdravlje. S kraja na kraj Nizozemske možeš stići po specijalno uređenim stazama na kojima nema dodira sa  prometalima na vise točkova. Zato bicikl ovdje vozim rad, a u Hrvatskoj ne bih ni za sto tisuća eura. To vam je kao da igrate ruski rulet, posebno na istarskim cestama uz more. (REX)