PISMO ANGELIKE UGRINIĆ-HRELJA ZAPOSLENE U EKONOMSKOJ ŠKOLI PULA
U školi radim od 1992. godine kao nastavnica njemačkog jezika, a povremeno i francuskog jezika. Započela sam s radom u jednoj školi na puno neodređeno radno vrijeme, a ubrzo sam radila i honorarno jer nije bilo dovoljno nastavnika njemačkog jezika. To mi je bilo prilično naporno jer sam se kao nastavnik početnik jedva borila sa učenicima, pripremama i sa svime što uz to ide. Zahvalna sam mojoj mentorici koja me je pratila i podučila korisnim metodama i načinu rada kako da lakše izvedem sat i uspostavim zdravu radnu atmosferu.

Već nakon nekoliko godina počinje naglo opadati broj sati njemačkog jezika zbog novih pravilnika koji su sustavno počeli gasiti učenje njemačkog kao prvog stranog jezika i u nekim usmjerenjima drugog stranog jezika, kao obaveznog drugog jezika (ovdje ne mislim samo na njemački nego i na sve ostale jezike uključujući i engleski). Moj status se naglo promijenio i odjednom sam se našla u egzistencijalnom problemu. Svaka nova školska godina je predstavljala nesigurnost za normu ili broj učenika. Prihvaćala sam sve moguće zamjene, nadopune norme (zahvalna sam svim mojim bivšim ravnateljima i sadašnjem, osim jednom, što su uvijek bili spremni pomoći i što su me uvijek na vrijeme obavijestili o potrebi za nastavnicima njemačkog jezika u drugim školama). Sve sam naravno prihvaćala, a oni su mi uvijek govorili to ti je za budućnost, čak i onda kad su sati daleko premašivali moju tjednu normu. Nekoliko godina sam istovremeno radila u tri škole u tri različita grada (Rovinj, Pazin, Pula), sve za BUDUĆNOST. Kroz sve to vrijeme je broj učenika njemačkog jezika kao 1. stranog jezika opadao, a tako i grupe učenika u srednjoj školi sve manje. Kroz to sam s godinama razvila nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti, jer su kolege često naglašavale kako je meni blago jer imam male grupe, a nitko nije vidio pozadinu toga i da ja ne želim tako male grupe, da ja želim pun razred kao i svi ostali, da želim imati isti status kao i oni. Imala sam osjećaj i imam ga još uvijek da nikad nisam dovoljno dobra jer broj učenika opada i ja ih ne znam privući, iako to nema nikakve veze sa mnom nego s glupim i nerazumnim pravilnicima koji naizgled pogoduju učenicima, a u konačnici nikome. Imam osjećaj da uvijek moram dokazivati i opravdati moje postojanje.

U mojih 27 godina radnog staža sam se usavršavala svake godine i to nekoliko puta godišnje, a dosta često i u inozemstvu gdje učenici uče dva obavezna strana jezika, pa me zanima zašto je kod nas degradirano učenje stranih jezika. Sve naše borbe i peticije su bile uzaludne i bez dobrog „ishoda”. Osim toga sam često sudjelovala u raznim inozemnim projektima u koje su bili uključeni učenici kojima sam željela pokazati barem dio onoga o čemu sam im na satu pričala i čemu sam ih podučavala i bila sam sretna zbog toga, iako mi to nije uvijek bilo posebno plaćeno, ali nije mi bilo teško jer sam imala NADU da će se naš status promijeniti.

A sada nakon tih 27 godina dokazivanja i opravdavanja mog statusa nestala je sva ona SIGURNA BUDUĆNOST o kojoj su mi moji ravnatelji govorili, ona je sve osim sigurna. Više nisam sigurna ne samo u moje radno mjesto koje se održava na aparatima, nego nisam sigurna ni u svoj način rada (jer odjednom ništa do sada nije dobro), nisam sigurna niti što ću upisati u e-dnevnik, koju imenicu ili glagol upotrijebiti kako bih opisala napredak učenika, nisam više sigurna je li taj učenik ispred mene uopće važan jer njega se više ni ne spominje kao osobu nego kao predmet koji treba opisati nekim izmišljenim vrednovanjima, ali u jedno sam potpuno SIGURNA, da više nisam samo ja kao pojedinac nesigurna, nego da je naš cijeli školski sustav na izdisaju i to ne zbog toga što ne volimo učenike (kako se u medijima prikazuje), ne zato što ne radimo ili ne želimo raditi kako nas se u javnosti prikazuje, nego zato što nam se nameću pravilnici, forme i drugi oblici pritisaka koji u nama guše ne samo entuzijazam, nego i smisao i ljepotu podučavanja.

I zato nam je DOSTA ponižavanja, iskrivljavanja i omalovažavanja naše profesije i zato ne pristajemo više na laži i puka obećanja.